30.06.2025.

Dnevni avaz: Uvaženi kolega Smajiću, kako mediji u BiH i regionu danas oblikuju javnu percepciju EU integracija? Kakva je uloga medija u jačanju demokratskog dijaloga i transparentnosti? Doprinose li mediji boljem razumijevanju EU integracija među građanima, ili mediji doista šire dezinformacije? Kako u tom smislu cijenite medijsku pismenost i slobodu medija u BiH – ispunjava li naša profesija obavezu da educira građane? S obzirom da je tačno informiranje ključno za demokratske procese i podršku građana EU integracijama, utiče li trenutno stanje u medijima na promjenu raspoloženja građana prema članstvu u EU?

Smajić: Ako polazimo od činjenice da je proces integracije svake zemlje u EU 'dvosmjerna ulica', onda je i informiranje javnosti o tom procesu dvosmjerna aktivnost u kojoj obje zainteresirane strane imaju svoje uloge, vlastite koristi i odgovornosti. Ovom napomenom, naime, želim iznova i iznova potencirati da za medijski narativ o evropskim integracijama, za senzibiliziranje javnosti o EU i njenim politikima nisu odgovorni samo mediji ni u jednoj zemlji koja pretendira ka Uniji. Odgovorniji je onaj dio mastodonske administracije u Briselu kojem je uz ostalo posao i komuniciranje s javnostima i građanima, saradnja s medijima i promocija svega onoga što se unutar EU instistucija smatra zajedničkim vrijednostima i osamdesetgodišnjim naslijeđem.

Moje osobno dugogodišnje iskustveno izvještavanja iz Brisela me uvjerava da ključ problema kada je riječ o općoj percepciji javnosti o EU zapravo nije primarno u medijima. Bez namjere da medijima povlađujem ili da ih amnestiram od odgovornosti po ovoj temi, mediji shodno svojoj prirodi preferiraju vijest kao medijsku formu. U tom smislu EU je solidno medijski pokrivena kako u tradicionalnim (štampa, radio i TV), tako i u novim online medijima, dakle na web-stranicama, društvenim mrežama i mobilnim aplikacijama.

Cijenim da su svi važni sastanci na nivou EU i sve bitne odluke svih evropskih institucija medijski su solidno propraćeni. Međutim, disbalans između stvarnog i potrebnog u komuniciranju Evropske unije s javnostima općenito, pa tako i u BiH, hronično se produbljuje nakon objavljivanja vijesti o događaju, odnosno onda kada bi se trebalo nastaviti sa tumačenjem objavljene vijesti, s istraživanjem i analitikom.

Imajući u vidu da u globalnoj i evropskoj geopolitičkoj stvarnosti ništa nije slučajno, te da je polarizacija unutar same Unije sve očiglednija, tumačenje vijesti, istraživačko novinarstvo i analize su neminovne kreativne faze komuniciranja s javnostima ukoliko i mediji i EU doista žele da građani sadašnjih i budućih članica znaju i razumiju šta su ključne aktivnosti Unije i kamo ona perspektivno strijemi.

Ne amnestirajući ni najmanje postojeće medijske površnosti, ipak trenutno stanje apatije na obje strane rezultat je prvenstveno staromodne strategije komuniciranja zvaničnog Brisela koji ne pravi nikakvu razliku u senzibilitetu između, recimo, građana Skandinavije i Zpadnog Balkana. To je strateški vrlo pogrešno.

U tom smisli sam prije više od 20 godina nadležnima u Briselu predlagao da EU mnogo više investira u profesionalizaciju ključnih, tzv. mainsteram medija u BiH i regionu, da ezopski jezik komuniciranja putem priopćenja i izjava glasnogovornika zamijeni sudjelovanjem EU zvaničnika u medijima i da se iz EU medijskih fondova finansiraju stalna dopisništva javnih RTV servisa svih zemlja Zapadnog Balkana koje su u statusu kandidata za članstvo u EU. Ništa od toga još nije urađeno, a to bi trebalo da bude početak profesionalizacije ključnih medija od kojih najviše i zavisi senzibiliziranje javnosti o aktivnostima i politikama Evropske unije.

Bez obzira na formu, mediji su ključni dio informacionog okruženja i u velikoj mjeri su odgovorni za obavještavanje javnosti o ključnim događajima ali i za formuliranje političkih i društvenih pitanja često implicitno oblikujući stupanja razumevanja ključnih pitanja.

Prema tome, izvor odakle neko dobija informacije može značajno utjecati na razumevanje događaja i na percepciju društva. Mediji u tome imaju ključnu ulogu, te kako medijski pejzaž postaje sve rascjepkaniji, a dezinformacije rasprostranjenije, javlja se potreba sagledavanja uloge medija i u negativnim procesima kao što su polarizacija evropskih društava, populizam i ekstremizam u Evropi, kao i da se razmotri šta kreatori politika i praktičari u regiji i EU mogu uraditi povodom toga.

U zaključku bih naglasio da je dugo vremena prisutna apatičnost u javnostima naše regije posljedica prije svega pada povjerenja u medije, ali i nekonzistentnosti evropske politike proširenja.

Link objave: https://www.geopolitika.news/analize/prorocanstvo-zukov-je-u-berlinu-rekao-oslobodili-smo-europu-od-fasizma-to-nam-nikada-nece-zaboraviti/

Put, ili možda bespuće, Europske unije k nepovratnoj militarizaciji i ratnoj ekonomiji – poticanim propagandno-psihotičnim strahom od navodno neizbježnog sukoba s „agresivnom Rusijom“ – dobili su početkom tjedna formalno-pravnu i financijsku oblandu.

Vijeće općih poslova Europske unije (ministri za europska pitanja) sa 26 glasova za i jednim suzdržanim (Mađarska) izglasalo je u utorak (27.5.) pompozno najavljivanu odluku o uspostavi fonda od 150 milijardi eura za „jačanje europskih obrambenih sposobnosti kroz zajedničku nabavu naoružanja, vojne tehnologije i ratne opreme“. Kreditni mehanizam za zajedničke narudžbe dio je vrlo ambicioznog plana Unije za ponovno naoružavanje Europe (ReArm Europe) čija je ukupna vrijednost, kako smo ovdje već pisali, veća od čak 800 milijardi eura.

Link objave: https://www.geopolitika.news/analize/mogu-li-pravno-politicki-i-javni-pritisci-ursulu-von-der-leyen-primorati-na-ostavku/

Č injenica da se o presudi  Suda Europske unije od 14. ovog mjeseca u slučaju „Pfizergatea“ u Bruxellesu malo ili uopće nije javno govorilo, mogla bi površnom promatraču značiti da je 'vuk pojeo magarca'! Da predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen (UvdL) mirno spava! I da je pravno-politička igra oko ove dugo očekivane presude završena!

Ipak, imajući u vidu da se radi o presudi najviše sudske instance unutar EU s ogromnim autoritetom (o Sudu EU više ovdje : https://www.geopolitika.news/analize/kako-su-nas-prevarili-i-kako-nadnacionalnu-superdrzavu-eu-vratiti-njenim-korijenima ), te da se radi o odluci s potencijalno teškim političkim i pravnim implikacijama – sklon sam prosudbi po kojoj bi pravnopolitička oluja protiv UvdL mogla tek uslijediti. Nekoliko je formalno-pravnih razloga i makar jedan moralno-principijelni. Izvor:  https://commission.europa.eu/index_en

Sve izvjesnije okončanje rata u Ukrajini po američkom scenariju, ili američko povlačenje iz mirovnih pregovora ukoliko eventualno Ukrajina i njeni europski saveznici odbiju američko-ruski plan – opcije su koje otvaraju bezbroj pitanja na koja za sada nema smislenih odgovora. Između ostalog i zato što svi ključni igrači i u ovom krajnje prljavom geopolitičkom preslagivanju karata, igraju dominantno eklektičku, podmuklu i netransparentnu igru, kao i uvijek.  Eklektičku, jer svaki od tih 'igrača' uzima za sebe samo ono što njemu najviše odgovara zanemarujući muke i interese drugih. Podmuklu, jer ni jedna strana u pregovorima ne otkriva konačne namjere nakon eventualne obustave rata. Netransparentnu, jer se čak ni 'između redova' ne može više pronaći suština onoga što glavni pregovarači jedni od drugih doista potražuju, što ko kome nudi, obećava ili garantira u interesu očuvanja dugoročnog mira.

LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/euro-ruksak-za-prezivljavanje-zasto-eu-koja-iza-sebe-ima-dva-svjetska-rata-ne-zna-sto-s-ukrajinom-i-bih/

„Što je u mojoj torbi – paket za preživljavanje“ naslov je propagandno-političkog video-spota koji od objavljivanja sredinom prošlog tjedna, malo koga u Europi može ostaviti ravnodušnim.

Na društvenim mrežama se, stoga, odmah i počelo obilato nagađati je li riječ o doista ozbiljnoj namjeri Europske komisije da 450 milijuna „svojih“ građana mobilizira za slučaj ruske agresije na Europu; je li se to Europa neskriveno počinje spremati za svoje ratne pohode nakon (po EU neprihvatljivog) američko-ruskog sporazuma o Ukrajini; ili se možda radi o video-gegu iza kojeg stoji eksperimentalna domišljatost umjetne inteligencije?

Kako god bilo, online publika rezimira da su (pre)poruke iz Bruxellesa uzrujavajuće, ratnohuškačke i neprimjerene stvarnosti. A za mnoge, „usprkos svemu, ipak su smiješne“!

Read more ...

Nakon protesta u Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu i brojnim manjim gradovima, veliki miting studenata, radnika, poljoprivrednika, 'običnih' građana i naravno, neizbježnih opozionih aktivisa - održan je 15. marta u Beogradu pod sloganom „15. za 15 – čekamo te“.

Bio je to dan strepnje i iščekivanja na svim stranama, dan D za Srbiju kako su ga dramatično najavljivali regionalni i zapadni mediji koji su nedjeljama stvarali atmosferu da „Vučić pada“.

Najavljivani mega-protest počeo je, međutim, paradokslano konfuzno, bezidejno i mlitavo. Tako je i završio: bez ideje, bez jasne poruke, bez ijednog autoritativnog govornika, bez ikakve suvisle političke parole ili proglasa, bez najave budućeg smjera osim „idemo dalje“.

(Đorđe Kostić/Al Jazeera)

LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/razgovori/komentari/zbogom-europo-kakvu-smo-poznavali-politicari-neoptereceni-potrebnim-znanjima/

Provalija nepovjerenja, pa i međusobnog nepoštovanja, između trenutačnih lidera Zapadne Europe i Sjedinjenih Država sve je dublja. Nema boljeg dokaza za ovu tvrdnju od sve očiglednije nesloge donedavnih Sijamskih saveznika oko shvaćanja Putinovske Rusije.

Dok lideri zapadne, sjeverne i u većem dijelu jugoistočne Europe, kao i lideri Europskih institucije u Bruxellesu u Vladimiru Putinu vide neo-sovjetskog imperatora koji želi pokoriti Europu, američkom predsjedniku Donaldu Trupmu se taj isti „zloćudni autokrat“ ne doima tako. Naprotiv, i u predizbornoj kampanji i u nepuna dva mjeseca obnašanja predsjedničke dužnosti nebrojeno je puta ponovio da europskim tvrdnjama o napadu Rusije na Europu ne vjeruje.

Višemjesečni građanski protesti u Srbiji (koji ni po čemu nisu samo studentski) koji su započeli u novembru 2024. nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu (1. novembra 2024.) zaslužuju sveobuhvatnu politološku, sociološku, pravnu, filozofsku, političku, etičku i svaku drugu analizu.

Po svojoj masovnosti, formi, koordinaciji, strukturi sudionika, porukama, zahtjevima, metodologiji djelovanja, upornosti i istrajnosti, i po svemu ostalome uključujući i navodnu organizaciono-logističku pozadinu iz koje je, po ocjeni srbijanskog režima, financijski i ideološki "pumpana neuspjela obojena revolucija" - srbijanski protesti su (ili bi to trebali biti) inspirativna priča čak i za njihove najljuće protivnike kojima, realno, i nije ostavljena nikakva druga mogućnost osim da se promijene. Da promijene sebe, svoje saradnike, svoje naradive, svoje metodologije rada, ali i da svoje rezultate i pogreške učine vidljivima cjelokupnoj srpskoj javnosti.

Na (za sada) finalnom mega-mitingu održanom 15. marta u Beogradu koji se uoči zborovanja ocjenjivao visoko rizičnim, po ocjeni vlade i predsjednika Aleksandra Vučića bilo je 75-80 hiljada sudionika. Po ocjeni policije 107.000, po ocjenama nezavisnih analitičara i stranih diplomata 250-350.000, a po aktivistima na društvenim mrežama i službenim postovima "blokadera" na Instagramu, bilo ih je "najmanje 800 hiljada do milion".

I sama tolika kontradiktornost u vezi s masovnošću, ali i po pitanju njegovog karaktera, sigurnosnog rizika, učinka i konačnih posljedica ovaj neosporno važan i veliki politički događaj za Srbiju, a indirektno i za cijelu regiju, zaslužuje nepristrasnu, višeslojnu, multidisciplinarnu analizu. U taj pokušaj ću se uskoro pokušati i sam uključiti svojim skromnim doprinosom iz sfere komunikologije i sociologije što mi je struka. Do tada mojim uvažnim čitateljima 'repetiram' svoj djelimice dopunjeni tekst od 2. januara 2019. godine koji sam za Al Jazeera Balkans (AJB) napisao u povodu francuskog tehno-pokreta "Žuti prsluci" koji je kulminirao tokom te, a nastavio se u valovima i u nekoliko narednih godina. Ugodno čitanje!  

...Malo je kome iz svijeta visoke politike završnica te 2018. godine bila toliko loša, neočekivana i nepredvidljiva kao francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu.

U trenutku kada su sve karte za preuzimanje liderske pozicije u Evropi bile u njegovim rukama „Žuti prsluci“ (fr. Gilets jaunes) su za nekoliko subotnjih prosvjeda ulicama Pariza i drugih većih francuskih gradova izbacili na površinu godinama prikrivane socijalne, ekonomske, mirovinske, obrazovne i druge društvene probleme i nepravde Macronove zamišljene „superdržave“.(Ilustracija ispod: EPA).

LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/sto-ce-biti-s-eu-nakon-trumpa-mracna-buducnost-a-sadasnjost-jos-crnja/

Samo tri dana nakon inauguracije, sada već odlazeći američki predsjednik, Joe Biden, dojurio je 23. siječnja 2021. godine u Bruxelles, u glavno sjedište euro-atlantskih organizacija i središnjicu najveće zone slobodne trgovine.

To je ona ista europska prijestolnica koju je njegov prethodnik, Donald John Trump, ne jednom za svoga prvog mandata (20. siječnja 2017. – 20. siječnja 2021.), nazivao “paklenom rupom“, u kojoj se u dva navrata za četiri godine zadržavao tek onoliko koliko je po pravilima protokolarne pristojnosti morao.