Prašina povodom sporazuma o bescarinskoj trgovini između Europske unije i država Južne Amerike koje su osnivači ili pridružene članice Južnog zajedničkog tržišta (Mercosur - Mercado Común del Sur) ne samo da se ponovo ne smiruje, već bi kako sada stvari stoje, mogla prerasti u oluju i zagaditi odnose između najjačih članica Unije.
Ako se to desi, toliko priželjkivana “najveća svjetska zona slobodne trgovine od preko 700 miliona stanovnika” ponovo bi, nakon 26 godina pregovaranja i očekivanog skorog formaliziranja, mogla ponovo biti vrlo upitna sve dok ne bude poznato na čijoj je strani američki predsjednik Donald Trupm koji je izričit u stavu da je „zapadna hemisfera američka“. I već ju je počeo prisvajati.
www.geopolitika.news
Konfrontacije unutar EU
Nisu glavni razlozi konfrontacije unutar EU samo u količinama i kvaliteti roba, već u strukturnom disbalansu dobara kojima bi se, umjesto dosadašnjih carina od oko 35% u oba smjera, u budućnosti trgovalo slobodno. Disbalans se ogleda u činjenici da bi sa europskog tržišta primarno odlazili automobili, strojevi, farmaceutski proizvodi, hemikalije, modni detalji i svašta još, uključujući i manju količinu selektivnih prerađevina poput francuskih vina i sireva, talijanske paste isl., dok bi se iz Argentine, Brazila, Urugvaja, Paragvaja i pridruženih članica Mercosura (najmlađa članica Bolivija nije obuhvaćena sporazumom, a Venecuela je suspendirana ranije) uvozio dominantno poljoprivredno-prehrambeni asortiman poput govedine, junetine, peradi, kukuruza, soje, šećera, svježeg i prerađenog voća i povrća.
Tako zamišljena politika bescarinskog trgovanja u zvaničnom Parizu se doživljava protekcionističkom politikom u korist industrijski najrazvijenije članice Unije, Njemačke i njene autoindustrije, strojogradnje, farmacije, robotike....
Francuska kao glavna agrarna sila EU-a i po godišnjoj bruto proizvodnji i po fitosanitarnom kvalitetu hrane osjeća se, dakle, ugroženom iz samog centra EU. Na unutarnjem planu, također, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njegova mađioničarski sklepana vlada jedva dišu ukliješteni između sve nadmoćnijeg opozicionog bloka i opravdano nezadovoljnih farmera i ekoloških skupina. Na temelju oba ova faktora (vanjskog i unutarnjeg) brojni evropski promatrači zaključuju da je Francuska najveći gubitnik u sporazumu sa Mercosurom, a da je Macron „brutalno poražen“. Zašto ne mislim tako?
Stari problemi, nove okolnosti
Negativno stajalište francuskog vladinog vrha prema trgovinskom sporazumu sa zemljama Mercosura datira još od lipnja 1999. godine kada su pregovori otvoreni na samitu u Rio de Jeneiru. Tokom proteklih 26 godina stručno-tehnička odmjeravanja su prekidana (2004.), ponovo pokretana (2010.) i intenzivirana (2016.) u nadi s obje strane da su kompromisi mogući: s evropske strane u pogledu harmonizacije izvozno-uvoznih interesa svih članica, a sa južnoameričke strane prihvatanje rigorozne (najstrožije u svijetu) evropske regulative o kontroli kvaliteta uključujući vrlo stroge fitosanitarne standarde o genetskim modifikacijama, hormonima, pesticidima, aditivima... u čemu je Francuska zajedno s Irskom 'prva violina' Evrope.
Prvi načelni politički dogovor o sporazumu postignut je tek u junu 2019. pred sami kraj mandata tadašnjeg predsjednika Komisije Jean-Claude Junckera u želji da tim “grandioznim dogovorom” zapečati svoj petogodišnji mandat. Ipak, prvi “Sveobuhvatni politički dogovor o partnerstvu EU-Mercosur” parafiran je početkom decembra 2024. kao spektakularna pobjeda aktuelne predsjednice Evropske komisije na samom startu njenog drugog “geopolitičkog mandata”. “Sveobuhatni” je zato što je prvi put u historiji saradnje između ova dva udaljena bloka predviđena i saradnja u “strateškim područjima”. Pogodite kojim.?
Od 1999. godine do prošlog petka ujutru Francuska je bila dosljedna u namjeri da blokira potpisivanje bilo kakve bescarinske trgovine s Južnom Amerikom, nastojeći istovremeno izgraditi svoj što povoljniji 'rezervni položaj' u slučaju nužnog povlačenja, što se upravo dogodilo. Francuski pregovarači u finišu nisu izdržali pred odlučnošću predsjednice Komisije koja, i po cijenu mogućeg zamrzavanja osobnih odnosa s Macronom, pokušava ugurati Evropsku uniju na peto najveće svjetsko gospodarstvo izvan EU kao alternativni geoekonomski poligon nakon što su i trgovinski i geopolitički odnosi sa SAD-om i Kinom zapali u vrlo ozbiljnu eskalaciju. Sa Indijom su još uvijek u slijepoj ulici, a sa Rusijom gotovo u korijenu zatrti. Sa sva četirti globalna diva, dakle, Evropska unija je u jednostrano objavljenom hladnom ratu!
Od političkog spletkarenja do pravno-proceduralnih smicalica
Unaprijed znajući raspored političke moći u evropskim institucijama, a znajući i da sporazum između EU i Mercosura predstavlja spoj hitne geopolitičke potrebe i dubokih trgovinskih interesa, francusko ministarstvo poljoprivrede je nastojalo, i u tome uspjelo, maksimalno zaštititi svoje farmere od nelojalne konkurencije, a građane od uvozne hrane upitnog kvaliteta.
Zato smatram da se Macron iz ovog forsiranog okršaja izvukao kao relativni gubitnik jer nije uspio zaustaviti Sporazum kao takav. Suštinski je, međutim, veliki dobitnik jer je isposlovao „mehanizme za samozaštitu evropskog tržišta“ što i jeste smisao odbrane od nelojalne konkurencije.
Ko su onda stvarni gubitnici? Evropski farmeri i EU-građani izvan Francuske jer će ih, ako carinska unija uspije, usprkos bodljikavoj žici EU kontrola, zbog jeftinijih uvoznih roba zatrpati hrana koja je lođija od evropske.
U čemu je pobjeda Ursule von der Leyen? Da bi pošto-poto od nemogućeg napravila moguće, predsjednica Komisije se, ne prvi put, poslužila lisičjom taktikom. Podijelila je Sporazum na dvije zasebne cjeline: na trgovinski stup - jer se o trgovinskim pitanjima prema Lisabonskom ugovoru o funkcioniranju Unije odlučuje kvalificiranom većinom; te na politički stup koji u sebi sadrži osjetljiva pitanja koja zahtijevaju jednoglasnost u odlučivanju i plus ratifikaciju u nacionalnim parlamentima država članica. Glavna 'caka' ove pravno-proceduralne smicalice je u tome da trgovinski dio budućeg Sporazuma može stupiti na snagu neovisno o sudbini njegovog političkog stupa koji bi potencijalno mogao biti blokiran u nekom od nacionalnih parlamenata. Ili čak u Evropskom, kojeg se u suodlučivanju s Vijećem ovoga puta ne može zaobići.
Radi kasnijeg boljeg razumijevanja suštine stvarnog raskola unutar EU-a ovdje treba ukazati na još jedan važan detalj. Sporazum je u petak usvojen putem formalnog odobrenja od strane Vijeća u tzv. pisanom postupku (Written Procedure) budući da sjednice resornih ministara poljoprivrede niti ministara trgovine nisu ni bile zakazane. To jeste de iure legalna procedura kojom resorno Vijeće u specifičnim okolnostima donosi formalne odluke bez fizičkog sastanka ministra. Problem je međutim u tome što se UvdL zaobilaznim postupcima koristi sve učestalije, a otimanje suvereniteta državama članicama za Europsku uniju je put u ambis!
Ursulini navijači i blokaderi
Kako ne bi bilo zabune ili neobjektivnosti treba istaći da sva pitanja vanjske, finansijske i trgovinske politike doista spadaju u nadležnost veleposlanika država članica u Coreperu II. kao glavnom radno-operativnom tijelu koje priprema zasjedanja Vijeća resornih ministara. Odlučivanje kvalificiranom (dvostrukom) većinom koje je propisano Lisabonskim ugovorom, također, najčešći je mehanizam odlučivanja u Vijeću i koristi se za oko 80% zakonodavnih akata. Ali postoje uslovi: da najmanje 55% država članica glasa “za” (u trenutnoj situaciji je to 15 država); da članice koje podržavaju prijedlog moraju predstavljati 65% stanovništva Unije, a da “blokirajuću manjinu” mora činiti najmanje četiri države koje u zajedničkom zbiru moraju imati više od 35% populacije Unije. Za sporazum su u petak, poznato je, glasale 21 članica Unije predvođene Njemačkom i Španjolskom (uskoro ćete saznati zašto), dok su Austrija, Irska, Mađarska i Poljska bile uz Francusku. Belgija kao nimalo beznačajna industrijska i agrarna zemlja bloka bila je suzdražana, a pri glasanju kvalificiranom većinom suzdržanost se računa gao glas protiv. Ipak ni sa ovim šestim glasom “blokirajuća manjina” nije mogla zaustaviti prijedlog sporazuma jer kod blokadera nije bio ispunjen populacioni uslov od 35% stanovištva bloka.
I tu smo gdje smo. "Senzacionalno" potpisivanje sporazuma EU-Mercosur dogoditi će se već u petak ili subotu ove sedmice (16. ili 17. januara) u Asuncionu (Paragvaj), a glasanje u EP iz tehničkih razloga nije moguće prije aprila ili maja.
“Sveto trojstvo” njemačke kršćansko-demokratske unije
Odlaskom UvdL u Paragvaj za koji je avio-kartu kupila odmah po izglasavanja Sporazuma, dolazimo do samog epicentra unutareuropskih tektonskih ploča koje za sada miruju, ali svojim tihim vibracijama ukazuju da zemljotres samo što nije. Zašto? Zato što o svim ključnim geopolitičkim strategijama Unije glavnu ulogu već sedmu godinu (cijeli prvi mandat UvdL i druga godina drugog) - ima “sveto trojstvo” njemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU): njemački kancelar, trenutno je to Friedrich Mertz, predsjednica najviše izvršne vlasti Unije Ursula von der Leyen, te predsjednik najjačeg desnocentrističkog političkog bloka u Evropskom parlamentu (EPP) Manfred Weber. Pokušajte zamisliti da li je u takvoj simbiozi političke i izvršne moći ikakva odluka unutar institucija EU moguća bez volje Njemačke!? Zapitajte se također da li je to tako slučajno.?
Zašto je to važno imati u vidu? Iako je u Sporazumu EU-Mercosur klasična trgovina na prvi pogled u prvom planu, geoekonomija je suštinski pokretač i glavni razlog usiljenog forsiranja njegovog što hitnijeg potpisivanja. S jedne strane cilj je istisnuti ili makar prikočiti Kinu u tom geostrateškom pojasu „puta svile“, te pokušati preduhitriti razuzdanog američkog predsjednika Donalda Trumpa u njegovoj agresivnoj grandomaniji prema Južnoj Americi.
Međutim, pod maskom zajedničke trgovinske politike, Njemačkoj je po francuskim uvjerenjima dodijeljena uloga glavnog igrača na južnoameričkom tržištu uključujući i kritične južnoameričke sirovine pa i litij koji je za njenu autoindustriju od sudbinskog značaja. Pogotovo nakon što je EU suicidno odbacila Rusiju, samovoljno se odmakla od kineskih opskrbnih lanaca, ali i nakon propasti ideje o njemačkom aktiviranju rudnika litija na zapadu Srbije.
Historijsko prestrojavanje
Panična potraga njemačkih kancelara za sirovinskim alternativama je logična, jer niko se u Europi ne može uspoređivati s njemačkom autoindustrijom. Samo u Wolfsburgu gdje je glavno sjedište Volkswagena nalazi se još uvijek najveći pogon za proizvodnju automobila na svijetu s površinom od oko 6,5 miliona kvadratnih metara! Poslije Toyote, VW-grupa je drugi najveći proizvođač automobila sa skoro 10% udjela na svjetskom tržištu. (izvor:S&P Global Dynamics). Tu se proizvodi i jedan od najpopularnijih modela svih vremena, golf. Ali, već tokom naredne, 2027. godine proizvodnja ovog modela na klasični pogon seli upravo u Južnu Ameriku, u ključnu članicu Mercosura, Meksiko. (izvor: VW Newsroom).
„Sveto trojstvo“ njemačke Kršćansko-demokratske unije sa centralom u Bruxellesu je, dakle, veoma učinkovito. Čak toliko da se kočopernoj Ursuli von der Leyen pričinjava da preko Mercosura može ne samo anulirati Macrona, već uzvratiti udarac i samome Trumpu zbog njegovih protekcionističkih carina. A onda pokazati mu i 'mišice' europske „gospodarske suverenosti“ i degolovske „strateške autonomije“. Zaboravljeno je, međutim, da Trump nije političar već trgovac koji u Južnoj Americi vidi samo sebe u ulozi šerifa.
Shodno tome, konačni validitet europskom sporazumu s Mercosurom, uvjeren sam, određivat će Trump. Ako mu EU bude i dalje mrska kao sada, od slobodne trgovine neće biti ništa. Pogotovo ako EU bude ometala njegov prioritetni fokus na Grenlad, u što ne vjerujem. Do brze nagodbe će zasigurno doći tako što će SAD-u pripasti pravo na neograničnu ekspanziju vojne, strateške i geoekonomske prisutnosti na Grenlandu; Danskoj će se ostaviti suverenost nad otokom; a Grenlanđani će zadržati svoje pravo na visoku autonomiju. Uvjeren sam da Dancima takav scenario odgovara jer dobivaju najjačeg zaštitnika od Rusije. Grenlanđani će se zadovoljiti milijardama novih američkih investicija. A Trumpu svakako cilj nije mijenjanje granica i razbijanje NATO-a, već apsolutna vojna dominacija nad geostrateškim prostorim budućnosti.
„Novi Bliski istok“
Ali Grenland sam po sebi zasigurno nije Trumpov glavni cilj. Arktičko podmorsko blago ispod (otapajućeg) leda i Sjeverni morski putevi su meta. Trumpu je još u prvom mandatu bilo jasno (a možda i prije) da suvereno kopno Grenlanda kao najvećeg svjetskog otoka predstavlja geopolitičko i geoekonomsko srce Arktika. Baš zato ga sada i želi staviti pod američku 'šapu' ne mareći za međunarodno okeansko pravo po kojem je ovo općecivilizacijsko dobro.
Za Trumpovu grandomansku politiku Grenland vjerojatno nije ništa više od osebujnog „nosača aviona na suhom“ s kojeg, ne plašeći se rusko-kineskih podmuklih podmornica i nuklearnih ledolomaca kojih on nema, može diktirati novi svjetski poredak. Ali Rusija je u arktičkom akvatoriju svoja na svome odavno. Rusija je ta koja de facto ima kontrolu nad Sjevernim morskim putem i nad više od polovine ukupne obale Arktičkog okeana. Kina kao „bliskoarktička zemlja“ također već je uložila milijarde dolara u razotkrivanje tajni tog polarnog resursnog džina.
Zbog naprijed rečenog, te zbog budućžih strateških ruta i ogromnih procijenjenih rezervi podvodne nafte, plina i rijetkih minerala Arktik bi mogao uskoro postati „Gordijev čvor“ odlučujućeg rasporeda globalne moći u ovom stoljeću; točka globalnog dogovora ili sukoba; a prema francuskoj Arktičkoj strategiji iz 2019. godine i „Novi Bliski istok svijeta“.
I na ovom ’šahovskom polju’ Evropska unija je vlastitom krivicom od ’igrača za stolom’ postala ’jelovnik’ kojim se zasad tri vodeća globalna diva poslužuju koliko im treba, a Indija čopka iz pozadine. A sobzirom da ni NATO na svom putu opstanka ili umiranja ne funkcionira više s podjednakim entuzijazmom po principu „svi za sve“, Grenland uskoro, a potom i Arktik, mogli bi mu biti neočekivana doza eliksira života.(kraj)