Prašina povodom sporazuma o bescarinskoj trgovini između Europske unije i država Južne Amerike koje su osnivači ili pridružene članice Južnog zajedničkog tržišta (Mercosur - Mercado Común del Sur) ne samo da se ponovo ne smiruje, već bi kako sada stvari stoje, mogla prerasti u oluju i zagaditi odnose između najjačih članica Unije.
Ako se to desi, toliko priželjkivana “najveća svjetska zona slobodne trgovine od preko 700 miliona stanovnika” ponovo bi, nakon 26 godina pregovaranja i očekivanog skorog formaliziranja, mogla ponovo biti vrlo upitna sve dok ne bude poznato na čijoj je strani američki predsjednik Donald Trupm koji je izričit u stavu da je „zapadna hemisfera američka“. I već ju je počeo prisvajati.
Ma koliko najnoviji američki neo-barbarizam nad Venecuelom dnevnopolitički gledano bio šokantno spektakularan, on je svojom suštinom po svjetski poredak u nastajanju dramatično opasan. Niti je to samo manje smjela vojna operacija, niti samo pažljivo iscenirani trampistički spektakl. To je do sada najdublja simbolička rana umirućeg liberalno-demokratskog svjetskog poretka.
Ako ne bude pameti, većina svjetskog pučanstva će već za nekoliko godina živjeti u izobilju oružja i socijalnoj bijedi, a iz gladnih trbuha će iskuljati globalni bijes, bratoubilaštvo i rušilaštvo protiv svega i svakoga što se bude smatralo uzrokom ekonomsko-socijalnog kolapsa i svjetskog nereda.
Vodeći zapadni mediji (a onda i svi njihovi pokorni prepisivači i sljedbenici u našem geopolitičkom toposu) ponovo bruje o “neuspjehu” tek započetog najnovijeg kruga trilateralnih mirovnih pregovora o završetku rata u Ukrajini – kao da je zaustaviti toliko složen, višeslojan i povijesno gledano prvi posrednički sukob dviju najvećih nuklearnih sila (SAD i Rusije) – isto što i pomiriti plemenska šaketanja u nekoj zabiti Afrike!
Kraj političkog iluzionizma nam je pred očima. Ali neizvjesnosti tek dolaze. Jer najveći problem današnjice nisu, ipak, lideri. Problem su tzv. svjetske institucije poput Svjetske banke, MMF-a isl. koje takve lidere produciraju kako bi štitile globalistički protekcionizam, korporativizam i u konačnici hiperprofiterstvo kao temeljni motiv liberalnog kapitalizma/globalizma.
Ponovo ništa od one čuvene Descartesove: "Cogito ergo sum - Mislim, dakle, postojim" - koji je racionalistički smatrao da je razum jedini siguran put ka istini!
Gledajući i slušajući predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen tijekom ovoga tjedna pred europskim parlamentarcima kako politički meditira uoči dvostrukog glasanja o povjerenju u četvrtak 9. Listopada – neodoljivo me je u uvodu podsjećala na robota s mehaničkim procesom razmišljanja. U završnici kratkog, sedmominutnog, obraćanja asocirala me je na najčuvenijeg američkog mađioničara-iluzionistu, Davida Copperfielda, koji je svojim spektakularnim predstavama cijele mase svojih obožavatelja pretvarao u „neosobe“ – s iluzijom kako su oni svašta nešto osim onog što zapravo jesu.
Trajalo je dugo.Uz svu neodoljivost i upornost neponovljive kolegice Ariane Kekić usuglašavanja termina za snimanje Podcasta Mrežnica trajalo je mjesecima.
Do mene je krivica! Novinarski poziv kojem sam darovao cijeli svoj život, sumanuto me je vodao od središta do središta apokaliptičnih zbivanja koja nas, poput paukove mreže, upetljavaju u to bezumno globalno bespuće...Pokušavajući nas kao civilizaciju uništiti!
Konačno smo se tet-la-tet susreli 30.septembra/rujna u odajama Radija Mrežnica.
Ni kafu prethodno nismo popili na moje odbijanje. Ušli smo u studio čija me je estetičnost i ugoda u trenu vratila na dane moje davne specijalizacije 1989. godine u BBC-u. Uz službenotopao stisak ruke, Hrvoje mi je autoritativno provukao 'bubicu' ispod košulje i lakonski pokazao udobnu sofu čija boja sama po sebi, kažu, simbolizira dragost, energičnost, strast, osjećajnost, ljubav...
Dvije supermoderne kamere su, vidim, već bile u hladnom pogonu.
"Možemo li početi", upitala je voditeljica damski, milozvučnim glasom i učtivo. "Meže" - odgovorio sam odsječno kako bih što prije prekratio uobičajenu, normalnu i logičnu, kreativnu tremu koju kamera izaziva u svakome. Samo bleferi se prave važni!
Crvene lampice na kamerama su zablinkale. Ariana je počela.
Govoreći u uvodnim riječima toliko lascivno o meni i mojoj doista dugoj karijeri, dovela me je do samopostiđenosti. U trenutku nezapamćene obamrlosti osjećao sam se ukrućeno kao hrastovi panj. Pomislio sam: "Bože, mama, oče - hvala vam ako sam to doista ja?"
Sve ostalo je teklo onako kako je sudbinski moralo.
Ni Ariana ni ja ništa nismo unaprijed skrajali, pogotovo nedaj Bože, fingirali, Prvi put smo zajedno pred kamerama i sve što smo u oko sat i 40 minuta izgovorili u eter - naše je JA u tom trenutku našeg bivstvovanja.
Svidjelo se to naše JA, draga poštovateljice i poštovatelju Vama, ili ne, popravke izgovorenoga nema. To smo mi - Ariana i Zeka!
Kao da nas je jedna majka rodila - oboje mislimo da je licemjerno biti po volji većine, moralno je biti svoj!
Od srca hvala svima, a nije vas malo, koji ste nas čuli, razumjeli i bili uz nas duže od sto minuta ovog istinski iskrenog razgovora. Razgovora dušom!
www.geopolitika.news
Foto: AP 