Ma koliko najnoviji američki neo-barbarizam nad Venecuelom dnevnopolitički gledano bio šokantno spektakularan, on je svojom suštinom po svjetski poredak u nastajanju dramatično opasan. Niti je to samo manje smjela vojna operacija, niti samo pažljivo iscenirani trampistički spektakl. To je do sada najdublja simbolička rana umirućeg liberalno-demokratskog svjetskog poretka.
Preuzeto s www.geopolitika.news
Epohe se mijenjaju, ciljevi uvijek isti: dominacija, tlačenje, otimačina...
Prije detaljnijeg obrazloženja nije zgoreg odmah podsjetiti da je cjelokupna povijest čovječanstva zapravo povijest barbarizma, hegemonizma, imperijalizma...
...Od drevnog Egipta i Perzije, Antičkog Rima i Makedonije Aleksandra Velikog, preko Bizanta i Franačke Republike, Carske Kine, Osmanskog carstva, Austrougarske Monarhije, Carske Rusije, Prvog Francuskog Carstva (Napoleonovo doba), preko Carske, a potom i Hitlerove Njermačke, Mussolinijeve Italije, Britanskog Kraljevstva, SSSR-a pa sve do imperijalizma evropskih kolonizatora i Sjedinjenih Američkih Država takvih kakve jesu od kraja 18. stoljeća - koje su se od takozvanog „liberalnog hegemona“ prometnule u predvodnicu novog „hard-power“ imeprijalizma u kojem je interes i samo to, postao zapravo jedina vladajuća sila svijeta.
Svaki imeprijalizam kroz ljudsku povijest imao je svoje specifičnosti nastanka, procvata i pada, ali su svi oduvijek bili identični u ciljevima: dominacija! I to dominacija zasnovana na argumentima snage umjsto na snazi argumenata. Asimetrija moći je, dakle, bila i danas je ključno obilježje same srži svakog imperijalizma. Imperij sam postavlja i provodi pravila. Imperij je vladar, slabiji je podanik!
Zajedničko svim imeprijama kroz cijelu ljudsku povijest je još nešto veoma važno: svaki imperijalizam se pravdao istim kvazi-argumentima - da su mu u centru misije ljudi, građani, ljudski životi, demokracja, vladavima prava, uključivanje pokorenih nacija u civilizacijske tokove... i slične prijevare.
Za razliku od rimskog imeprijalizma koji je slabijima od sebe nametao drakonske poreze i druge namete, ovovremeni imperijalizam pod krinkom nametanja demokracije, ljudskih prava, nacionalne sigurnosti isl. slabije od sebe iznuruje bespravnim sankcijama, bezumnim carinam, finansijskim ucjenama, vojnom intervencijom, likvidacijom ili kidnapovanjem i protuzakonitim pravnim progonom nepoželjnih državnika – sve u cilju nametanja imperijalnih pravila u upravljanju resursima ciljane države. I u cilju pridobijanja novog tržišnog prostora.
Imerijalistička sila, dakle Sila interesa, slabijima od sebe po snazi (bogatima po resursima) diktira politički sustav, određuje im predsjednika, poništava izbore i glasačko pravo građana, određuje uvjete života građana, nameće zakone mimo legitimnih zakonodavnih organa, utvrđuje pravdu i pravičnost, i na koncu određuje smjer društveno-ekonomskog razvoja i bitisanja druge države bez njezinog pristanka.
Povijesno gledajući, istim takvim „tehnikama“ vladanja svojedobno je bio podvrgunut i sam geografski prostor kasnije nastalih Sjedninjenih Američkih Država. Taj prostor su, podsjetimo, od 1607. godine kolonizirali i eksploatirali tada superiorni Englezi, Španjolci, Francuzi. Nakon punih 169 godina kolonijalizma, građani 13 tadašnjih kolonijalnih jedinica, predvođeni Georgeom Washingtonom, pobunili su se protiv nepodnošljivih engleskih poreznih nameta, da bi 1776. proglasili neovisnost tih entiteta od kolonijalne metropole.
Od tada do danas američki ekspanzionizam nikada nije prestajao. Mijenjao je samo intenzitet, razmjere, formu, javni narativ. Širenje je ostvarivano kombinacijom kupovine, aneksije i vojnih osvajanja.
Od Francuske su SAD kupile Lauisianu čime su gotovo udvostručile dotadašnji teritorij. Od Španjolske je kupljena Florida. Nakon što se prethodno odcijepio od Meksika anektiran je Teksas. Teritorij današnje Kalifornije, Nevade i Utaha anektiran je nakon pobjede u američko-meksičkom ratu. Oregon je postao savezna država Amerike sporazumom s Engleskom. Područje Arizone i Novog Meksika kupljeno je od Meksika. Havaji su prisvojeni aneksijom. Američka Samoa anektirana je sporazumom sa Engleskom i Njemačkom. Nekoliko pacifičkih otoka je prisvojeno pozivajući se na Zakon o otocima i strateškim vojnim zonama. Od Ruskog carstva je kupljena Aljaska, a Djevičanski otoci od Danske. U ratu protiv Španjolske oteti su Filipini, Guam i Puerto, a pod pritiskom produljenja rata, Španjolska se odrekla Kube kako bi SAD uspostavila izravnu upravu (1898. do 1902.) a kasnije neizravnu kontrolu sve do kubanske revolucije 1953. - 1959. godine.
I danas Kuba ima djelimično ograničeni suverenitet zbog odbijanja SAD-a da se odrekne ranije stečenog prava na zakup vojne baze (i zloglasnog zatvora) u zaljevu Guantanamo iako se ustavnim reformama iz 2019. godine zabranjuje bilo kakvo strano uplitanje ili ustupanje kubanske teritorije stranim silama.
Ponovnim dolaskom Trumpa na čelo SAD-a i izborom Marca Rubia (genetski Kubanac) za državnog tajnika, odnosi između SAD i Kube su u stanju neprijateljstva. Nakon ekonomsko-finansijskih američkih sankcija tačnije sveobuhvatnog ekonomskog embarga koji je na snazi od Kubanske krize iz 1962. godine, Trump sada ne krije da bi nakon Venecuele „Kuba mogla biti sljedeća tema" američkih akcija u Južnoj Americi.
Nakon Kube Trump kao metu najavljuje i Kolumbiju, a kao eventualni „začin“ Meksiko, mada u ovaj scenario ne vjerujem. Meksiko nije proizvođać kokaina kao što nisu ni Gvatemala, Honduras i Salvador. Oni su tranzit. Glavne količine kokaina u SAD dolaze iz Kolumbije, Paname, Perua, Čilea i Ekvadora, a središnje čvorište je Venecueli susjedno ostrvo Aruba koje je u statusu 'konstitutivne zemlje' unutar Kraljevone Nizozemske (neformalna kolonija). Jedini, mada iracionalan, razlog za pohod na Meksiko mogao bi biti negativan američki trgovinski saldo već duži niz godina. Meksiko je u suficitu pored ostaloga i zato što sve više američkih kompanija i stručnjaka odlazi u tu zemlju zbog povoljnijih poslovnih uvjeta.
Osim navedenoga, kada bi Trumpu droga bila doista navjeći problem američkih građana danas za čije živote navodno toliko brine, svemoćna CIA, FBI, vojska, žandarmerija i pravosuđe koje se sada toliko bavi venecuelanskim predsjednikom Madurom i njegovom suprugom, u vrlo kratkom roku bi mogli uloviti vlastite dilere na domaćem terenu bez kojih droga ne može ni stići do krvožilnog sustava američkih kupaca. Ali to Trumpovoj administraciji zasigurno nije cilj jer su opijati i na unutarameričkom terenu državni biznis, a na vanjskopolitičkom, kao što smo rekli, casus belli, opravdanje za pritisak, vojnu intervenciju ili okupaciju.
Osim toga vidimo da se Trump zvanično ne odriče svojih kleptomanskih ambicija ni prema enklavama, entitetima i državama koje nisu Južna Amerika i koji nemaju 300 milijardi barela nafte pod zemljinom korom kao Venecuela, ali imaju vrijedne minerale ili transportnu infrastrukturu poput Paname, Grenlanda, Kanade. I sve to navodno u ime takozvane „Monroeove doktrine“!?
Monroeova doktrina i Trumpov agresivni izolacionizam
Sve ove i druge prijetnje zasnovane na Trumpovoj doktrini sile dio su šire vanjskopolitičke strategije koju je Trumpova administracija u drugom mandatu radno nazvala „Donreo-Doctrine“, kompilirajući (Don)aldove vanjskopolitičke ambicije s povijesnom Mon(reo)eovom doktrinom.
Iako se i sam Trump u javnosti veoma često koristi Monroeovim imenom u cilju podupiranja vlastitih imperijalističkih ambicija, suštinski se ove dvije doktrine bitno razlikuju.
Svojim govorom o stanju nacije iz 1823. godone James Monroe, kao peti po redu predsjednik tada još uvijek krhke Amerike (od 1817. do 1825.), kritizirao je kolonizaciju američkog kontinenta, miješanje tadašnjih evropskih sila u unutarnje stvari SAD-a i namjere Svete alijanse (Rusko, Austrijsko i Prusko carstvo), te Španjolske da ponovo uspostave dominaciju nad svojim bivšim kolonijama u Južnoj Americi. Istodobno proklamirana je apsolutna američka dominacija na zapadnoj hemisferi „kako bi se spriječilo da države u široj regiji postanu baze operacija za američke protivnike ili suparnike“. Iako je imala povijesni značaj za okončanje kolonijalističkih pretenzija tadašnjih tradicionalnih kolonizatora iz Evrope, Monreova predsjednička poruka je tek kasnije dobila značaj doktrinarnog dokumenta.
Imerijalističke ambcije tadašnje još uvijek heterogene Amerike u nastajanju, tada su dakle bile ograničene samo na zapadnu hemisferu. Ali i u takvim ambicijama ustavnopravno su SAD bile obavezane na „uzdržavanje od bilo kakve zlonamjerne propagande i nelegalne intervencije prena drugim državama“. Za vrijeme Monroea i poslije njega „američki principi“ su primoravali na „poštovanje iste pravde za sva ljudska bića i za sve države... jer je Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna“. (Izvodi iz dokumenta o vanjskopolitičkom djelovanju tadašmnje američke administracije).
Gornji principi američke vanjske politike utemeljeni su još i ranije, u Jeffersonovoj Deklaraciji o američkoj neovisnosti iz 1776. godine, a kasnije i u prvom ustavnopravnom aktu s tada najvišim demokratskim standardima (na papiru). Tu je uz ostalo zapisano da su „svi ljudi stvoreni jednaki i da im je Stvoritelj dodijelio jednaka neotuđiva prava među kojima su život, sloboda i pravo na potragu za srećom“... „Vlada se uspostavlja kako bi štitila ta prava....“. „Suverenost pripada narodu...“, pa čak i da „svi ljudi imaju pravo na sreću“. No, da su to samo bile i ostale parole potvrđuje američki imperijalizam od povijesne Deklaracije pa sve do Trumpovog obavještajno-vojnog spektakla od 3. januara ove, 2026. godine pod kodnim imenom „Operation Absolute Resolve" (pperacija "Apsolutna odlučnost“!
Iako Trump tvrdi da je „zapadna hemisfera jako važna za Ameriku“, da je trebala biti „temelj američke vanjske politike već dva stoljeća“, te da „takvu politiku dominacije više niko neće zaboraviti“ - Monroeova deklaracija je njemu samo izgovor. James Monroe je zlouporabljen kako bi se trampističkom neo-barbarizmu mnogo širih razmjera nego što je zapadna hemisfera, dalo povijesno utemeljenje.
Za takve Trumpove vanjskopolitičke ambicije, međutim, nije se trebalo vraćati u toliko daleku prošlost. Uzor mu je mogao biti ne toliko davni, također republikanski, američki predsjednik Georg Bush mlađi koji je, kao i Trump danas, govorio: „Ili ste s nama ili ste protiv nas.“ Mnogo ranije, bivši američki državni sekretar i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger je 1968. godine, u povodu sudbine Vijetnama, uvidio da je „biti američki neprijatelj opasno, a biti američki prijatelj pogubno“. U takvom svijetu smo upravo danas!
A da je prijateljstvo s SAD-om doista opasnije od neprijateljstva ne dokazuje samo aktualna Trumpova deložacija Evropske unije s geopolitičke pozornice. Potvrđuje to i aktuelni podcjenjivački odnos njegove administracije prema Kanadi, Njemačkoj, Brazilu, Indiji, Danskoj, Grenlandu...
Novi imperijalizam: jurisdikcijska okupacija
Najnoviji tip imerijalizma materijaliziran ovih dana nad Venecuelom mogao bi se nazvati svojevrsnom institucionalno-pravnom okupacijom s ciljem uspostavljanja ekstteritorijalne jurisdickije samododijeljivanjem prava jednoj sili da se njezini zakoni i pravila primjenjuju nad drugom državom bilo gdje na svijetu, gdje bilo koja imperijalna sila poželi. Pritom, imperijalna sila se ne osvrće na legitimnost vlasti u jurisdikcijski okupiranoj državi, ne osvrće se na suverenitet, teritorijalni integritet, niti na međunarodnopravno zagarantirani imunitet od krivičnog gonjenja najviših predstavnika vlasti jedne suverene države od strane pravosudnih organa imperijalne države! O tzv. međunarodnom pravu i UN-u kao njegovom formalnom zaštitiniku suvišno je govoriti. Oboje su oduvijek i postojali samo kao utjeha za one koji nemaju moć!
Po svojoj naravi, motivima i tehnikama izvođenja imerijalizam je, vidimo, evoluirao nagore - iz klasičnog osvajanja teritorija, u sofisticirani sustav kontrole koja se više ne oslanja isključivo na vojničku čizmu, zastavu i granice recimo, već na infrastrukturu, prirodne resurse, algoritamsku moć nametanja političkih, kulturnih i svakih drugih narativa kroz globalne platforme „meke moći“ kojima se oblikuje svijest i bez ispaljenog metka.
Dokaz: Umjesto iz Glavnog štaba oružanih snaga, ili makar iz takozvane "Situacijske sobe" Bijele kuće, glavnokomandujući američke vojske (Trump) je desantnu operaciju na Venecuelu posmatra iz svog privatnog kluba Mar-a-Lago na Floridi. „Kao da sam gledao televizijsku emisiju“, rekao je kasnije novinarima upadljivo ophrvan narcističkom samodovoljnošću!
Upravljanje tuđim prirodnim resursima, transportnom infrastrukturom, nacionalnim finansijama i državnim javnim dugom svemoćno je oružje i konačni cilj savremenog imperijalizma koji se s dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a, od klasičnog hegemona (koji je na neovisne države utjecao kroz petrodolar, NATO i globalne institucije tipa MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija) - preoblikovao u dramatično opasni trampistički imperijalizam, neo-barbarizam u kojem nema nikakvih drugih pravila osim sile, ucjene i pohlepne grabežljivosti. I to sve kako bi se zaustavila klizeća putanja petrodolara kao ključne poluge američke geostrategije, geoekonomije i geopolitike. I kako bi se povratila nadmoć raštimane američke imperije.
Izjava američkog potpredsjendika JD Vancea da je legitimni venecuelanski predsjednik Maduro „za sada zadnji državnik koji je imao priliku uvjeriti se da predsjednik Trump misli ono što govori“ mnogo je više od talenta za retorički žongleraj. To je vrlo opasna osvajačka doktrina koja se ne može provesti u djelo bez globalnijeg sukoba od onog kojeg SAD izazivaju u Južnoj Americi.
Venezuela nije presedan
Najnoviji američki lov na zakonitog predsjednika Venecuele Nicolasa Madura i njegovu suprugu u javnom diskursu se predominantno kvalificira kao presedan.
To ovaj slučaj američke agresije nije! Nije ni po razmjernosti negacije međunarodnog javnog prava, niti je to po pravnom ili moralnom opravdanju (casus belli) za otmicu šefa suverene države.
Američka intervencionistička povijest je prebogata i nikada to nisu bile koincidencije. Sve je plan. Izravna ili neizravna svrgnuća nepoćudnih državnika je čak američka specijalnost. U Latinskoj Americi voljom Washingtona svrgnuti su lideri Haitia, Brazila, Gvatemale, Čilea, Paname i sada Venecuele. Na Bliskom Istoku i Africi svrgnuti su lideri Konga, Irana, Iraka, Libije, Sirije. U Aziji svrgnuti su lideri Južnog Vijetnama, i Afganistana, a u Evropi predsjednik SR Jugosavije Slobodan Milošević. Kuriozitet je jedino to što je venecuelanski predsjednik otet na isti datum (3. januara) kada je vojnom invazijom 1989. svrgnut panamski predsjednik Manuel Noriega, a 2020. godine, također po Trumpovom nalogu, na tlu Iraka ubijen dronom iranski general Qasem Suleimani.
Operacija „hvatanja“ venezuelanskog predsjednika jeste presedan samo po razmjerima unutarnje veleizdaje i po besprijekornoj realizaciji američke obavještajno-vojne operacije. Koliko je tome doprinijelo 50 miliona dolara obećanih za Madurovu glavu, a koliko su tome doprinijeli potkupljeni Madurovi najbliži saradnici ili nesposobni generali, također su izuzetno važna pitanja koja zaslužuju hitne odgovore, koje ćemo nesumnjivo brzo dobiti.