ŠTA JE GOVORIO DAJK?
Četvrtak, 29. januar. Godina 2004.
Bulevarom Labermo (Labermount), koji rubnim kvartovima Brisela povezuje jugozapadno sa sjeveroistočnim krilom jednoipomilionske evropske prijestolnice, oholi briselski vozači neuračunljivo žure da bi na prvom narednom semaforu kao ukopani čekali, čekali, čekali...pa opet žure da bi čekali i tako sve do slivanja u neku drugu kolonu i u novi krkljanac.
Tješim se spoznajom da saobraćajni čepovi od ponedjeljka do petka, svaki put počinju i završavaju približno u isto vrijeme. To što sam se utopio u ovu rijeku baš oko podneva, nije ničiji već vlastiti problem, jer sam do sada mogao naučiti, a nisam, da je uvijek ili gotovo uvijek, oko deset sati, ovim kao i ostalim briselskim ulicama prohodnije: do tada se jutarnji urnebesi na ulicama, avenijama i bulevarima primire. Kratkotrajna blagodet takvog smiraja, doduše, ne traje dugo - tek do oko podneva kada ponovo počinje opštenarodna trka koja traje do oko dva popodne, kada se završava pauza za taj čuveni zapadnjački doručak. Od četiri popodne pa do oko sedam, ponovo su nesnosne gužve.
Na sreću ili nesreću, ukorijenila mi se jedna ružna i zasigurno rizična briselska navika: uvijek kada sam osuđen na vožnju brzinom puža, na pauzama bih isčitavao novinske nadnaslove, naslove i podnaslove, a katkad i pokoji tekstuljak. Duže članke u nekoliko partija dovršavao bih na dužim stankama. Ali, ovoga jutra moja omiljena novina, The Guardian, u trafici na uglu moje ulice je rasprodat. To mi se, istina, ne dešava prvi put, jer novine se ovdje, kao i drugdje na Zapadu, još i danas kupuju kao i hrana, a osim toga na kioscima moje siromašnije četvrti i nema toliko primjeraka englesko-američkih novina kao u diplomatsko-birokratskom Schumanu (Šumanu) prema kojem upravo puzim. Za polugodišnju ili godišnju pretplatu, koja bi me lišila nestašice i pritom priuštila užitak čitanja uz kafu razdrjemušu, a ne ovako u gužvi i depresiji, nemam naravno dovoljno debeo novčanik, jer cijena moje omiljene novine je četiri KM po broju. Toliko! Zato je za ovakvog stranca i dopisnika kao što sam ja, bilo koji internacionalni radio odlična zamjena. Pogotovo u vožnji kojoj se nikada ne može predvidjeti trajanje.
Podnevne vijesti počeše dok sam prolazio trgom Meiser (Place Mezer), stotinjak metara od zgrade u kojoj stanuje dvoje druželjubivih Sarajlija, kojima apartman na prvom spratu bezlične, i ovom gradu gotovo nepristale građevine, kao i ostalim zaposlenim Belgijancima i strancima služi uglavnom kao spavaonica. Dok mahinalno prelijećem pogledom preko ogromnog prozorskog okna bez zastora u nadi da ću, moguće je, opaziti neki od meni poznatih likova, sjetih se šeretske dosjetke usnimljene na automatsku sekretaricu kojom ovo dvoje dragih poznanika u duetu obavještavaju svoje tražioce: «Dobili ste pravi broj u pogrešno vrijeme. Molimo vas nazovite kasnije"!
Prva vijest na radiju me protrese kao strujni udari. Dok mahinalno okrećem ručicu potenciometra i pojačavam glasnost, brzinom svjetlosti me ledeni glas spikera ubaci u službu od koje živim: «Generalni direktor BBC-a, Greg Dajk podnio je neopozivu ostavku... Očekivani potez uslijedio je nakon juče objavljenog izvještaja lorda Hatona o smrti vladinog eksperta za iračko naoružanje...Ovim izvještajem dovedeni su u pitanje nezavisnost i integritet najuglednijeg britanskog medija - saopštio je zvanični predstavnik Blerovog ureda...».
Spiker zatim rutinski potcrta, onako kako to samo spikeri BBC-ja i znaju, da je prethodnog dana ostavku podnio i predsjednik Upravnog odbrora tada već osamdeset dvije godine starog britanskog Javnog servisa (BBC radio i TV imaju takav status) nakon što je lord Haton u ulozi specijalnog istražitelja zaključio da je jedan novinar krajem prošle godine «iznio tešku optužbu protiv integriteta britanske vlade. Direktor Dajk se danas, podnoseći ostavku, obratio uposlenicima s kojima je godinama uspješno stvarao BBC" - zaključio je ledeno spiker, a onda je dinamičnim rezom tonskog montažera nastavio Dajk:
"Ja odlazim, ali nemojte biti obeshrabreni, ne radite pod pritiskom već se pobrinite da vaši izvještaji budu tačni i pravični. Ne dozvolite da vas iko prinudi da pravite izvještaje za koje niste duboko uvjereni da su provjereni, tačni i pravični...Za nas optužujući Izvještaj lorda Hatona, neće promijeniti samo BBC, već će donijeti veliku novinu za novinarstvo širom svijeta i za svakog pravog novinara. Više, očigledno, neće biti dovoljno da se neki medij pozove na 'dobro obaviješteni izvor', već će novinari morati da dokažu da su navodi njegovog izvora nepobitno tačni..."
Uuuhhh! Vijesti su za mene bile završene.
Brundanje motora i saobraćajna vreva postadoše mi još veća mora dok pokušavam da upamtim izgovoreni zavjet, novi novinarski kodeks ili ne znam već kako bih u ovom času nazvao riječi odlazećeg 'griješnika' Dajka. Znači, kažem samome sebi: kada za koji minut budem pitao šeficu za medije Javiera (Havier) Solane, koleginicu Cristinu Gallach (Kristina Galjak) dokle se stiglo s operativnim planom EU za preuzimanje mirovne misije u Bosni, ona će mi reći što će reći, ali kao i obično, umjesto da joj objavim ime i prezime, znam unaprijed, zatražit će, kao i od drugih, da se pozovem na «dobro obaviješteni izvor". Ali, stari moj - nastavljam ja svoj monolog - od danas nije više dovoljno imati samo dobro obaviješten izvor, nego navodi tog dobro obaviještenog izvora od sada moraju biti i nepobitno tačni - danas, sutra i zauvijek, pripomenuh ja sebi za svaki slučaj na samo nekoliko minuta prije prve praktične provjere nove teorije o dobro obaviještenom izvoru.
Monumentalna granitna graðevina Justus Lipsijus je na drugoj strani ulice Art Loi. Tu je sjedište i Javiera Solane pa samim tim i njegove glasnogovornice Cristine Gallach. Tu, u prizemlju pirgavosmeđe zgradurde su i tovari svakojakog printeraja pa i svjetske štampe na svim mogućim jezicima, tu je potpuni reporterski komfor i nimalo nevažno - čak i za balkanskog dopisnika, bagatelan restoran društvene ishrane u kojem se, dakakao (kao nekada u zgradi Savezne skupštine u Beogradu) slatkohrano najeda i napija cjelokupna unijska birokratija s najvećom platom i do trideset hiljada eura mjesečno. Da, da - mje-se-čno.
Dan mi prolazi bez otpravca. Cijelog dana mi niko osim Grega Dajka, BBC-ija i novih pravila igre u novinarstvu, ne pada na pamet. Ni Solana. Ni Christina. Ni prazan stomak. Ni kućna adresa....sve mi se smutilo u glavi.
U 'srednjoj' sali mramorne utvrde na Schumanu, u navirućim grupama dopisnika iz cijelog svijeta, kaobajagi analitički, a zapravo više grakćući na sve strane, debatujemo o istoj temi - o činjenici da je novinarstvo doista pred (r)evolucijom. Da li je toga svjesna makar trećina mojih kolega u mojoj zemlji, pitah se. A da i ne govorim o onima koji su tek postali novinari zato da bi lakše položili mrske ispite na mrskom fakultetu pred mrskim profesorima. Prije svega zbog takvih, pomislih, trebao bi neko napisati vjerodostojnu hroniku o «slučaju BBC» kako bi se za duga vremena razumjelo i znalo šta je na odlasku govorio veliki Dajk.
Godine prolaze, prolaze, prolaze...Još niko nije napisao nikakvu hroniku o tome šta je na odlasku s mjesta direktora velikog BBC-a izgovorio veliki Dajk. A ja, skromno, napisah makar ovliko.
(Serija eseja pod naslovom „Eurovizija" objavio je sarajevski nezavisni magazin „DANI". Većinu ih je moguće pročitati na web stranici cijenjenog magazina, ili na blogu u meniju „FAKTA/Eseji")
Opširnije...
