Da li je porukom da EU ne smije više biti zavisna od SAD-a Macron najavio kako želi biti lider cijele Evrope.

Za AJB piše: Zekerijah Smajić

Vlastiti “Veliki plan za Evropu” francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih je dana upotpunio do sada najsmionijim stajalištem. “Evropska unija više ne može ovisiti o Sjedinjenim Američkim Državama po pitanju sigurnosti”, poručio je s pravog mjesta s kojeg se nadaleko čuje - sa tradicionalnog susreta svjetskih diplomata u Elizejskoj palači u Parizu.

Dok su se mnogi podsmjehivali njegovom karijerističkom prometanju ka prvim redovima evropske i međunardone politike, svoju globalističku viziju je konkretizirao stavom da bi Evropa konačno morala revidirati dosadašnju sigurnosnu politiku sa svim svojim partnerima ne isključujući i Sjedinjene Američke Države. A uključujući izgradnju novih strateških odnosa sa Velikom Britanijom koja iduće godine napušta Evropsku uniju. Te, svakako, sa Rusijom, Iranom i Turskom koje su pod frustrirajuće neodmjerenim pritiscima SAD-a.

Vlastiti “Veliki plan za Evropu” francuski predsjednik Emmanuel Macron ovih je dana upotpunio do sada najsmionijim stajalištem. “Evropska unija više ne može ovisiti o Sjedinjenim Američkim Državama po pitanju sigurnosti”, poručio je s pravog mjesta s kojeg se nadaleko čuje - sa tradicionalnog susreta svjetskih diplomata u Elizejskoj palači u Parizu.

U Briselu se o zapadnom Balkanu ne prestaje govoriti kao o mjestu ekonomskog rasta i prosperiteta. Ali djela ne prate takvu retoriku.

(Napisano za Al Jazeeru: (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/na-put-u-buducnost-preko-bosne)

U opkoljenom ratnom Sarajevu potkraj 1994. godine neko od tadašnje studentarije je tadašnjoj uspavanoj Evropi posvetio i ovaj grafit: „Evropa pada na ispitima, a mi gubimo godine“!

Da li se išta suštinski promijenilo od tada do danas kada govorimo o odnosu Evropske unije prema Bosni i Hercegovini i četvrtstoljetnom učinku takvih dosadašnjih odnosa?

Samo neupućeni, pesimisti, licemjeri, zloslutnici i bedasti bi, možda, mogli ustvrditi da se za proteklih skoro četvrt stoljeća nije uradilo ništa ni sa jedne strane. Da Evropska unija nije dala koliko je znala, a da Bosna i Hercegovina ili Balkan nisu uradili koliko su mogli. Ali suština svakako nije u tome „koliko je znala“ niti je u ovom „koliko su mogli“. Bolno i prebolno pitanje koje ovdje, i iznova, pokušavam aktuelizirati jeste zašto ovi prvi 'nisu znali' učiniti više, odnosno zašto ovi drugi nisu 'mogli' parirati historijskom trenutku koji im je sudbonosno isporučen kao na tacni - na volju i nevolju svih postratnih vlasti i stranačkih elita na ovom bremenitom području.

Prvo verbalni, a sada i pravi trgovinski rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine danas je zvanično počeo i vrlo je teško predvidjeti kako će se on razvijeta, kolike i kakve će biti njegove globalne posljedice.

Ono što je u ovom času jasno vidljivo jeste žestina tog sukoba između dvoju najjačih globalnih sila, a još jasnije je u posljednjih nekoliko dana vidljiv bijes službenog Pekinga.

„Amerika je ta koja je započela najveći trgovinski rat u historiji, i mi nemamo izbora – uzvraćamo udarac“, saopšteno je kasno sinoć po srednjeevropskom vremenu iz kineskog Ministarstva trgovine. U saopštenju se također navodi da Kina nema namjeru popuštati pred „američkim prijetnjama i ucjenama.“ Peking je također objavio da je u permanentnoj komunikaciji sa Svetskom trgovinskom organizacijom (WTO) i da će raditi s drugim partnerima kako bi "zajednički zaštitli slobodnu trgovinu i multilateralni sistem".

U utorak, 26. juna, po ko zna koji put se potvrdilo da bez kompromisa ne bi bilo ni Evropske unije.

Iako je tokom luksemburške rasprave na Vijeću EU o zapadnom Balkanu varničilo sa svih strana dok su se koplja lomila oko konačnog otvaranja pristupnih pregovora s Albanijom i Makedonijom, članovi Vijeća ministara općih i evropskih poslova su se na koncu dogovorili. Prethodno nepopustljive Francuska, Nizozemska i Danska su se složile da ove dvije balkanske zemlje treba ohrabriti na putu evropskih integracija, ali da početak pregovora mora biti „uslovan“ i tek za godinu dana. Juni 2019. godine je određen kao granična vremenska linija za „otvaranje puta“ ka pregovorima o pridruživanju. Do tada bi Evropska komisija trebala uraditi svoj dio posla na ohrabrivanju sveobuhvatnih reformi i ispunjavanju uslova koje su, na insistiranje zemalja protivnica proširenja, izdiktirani vlastima u Skoplju i Tirani. Vijeće na nivou ministara vanjskih poslova bi trebalo dati svoju saglasnost na ove zaključke, a Evropsko vijeće (lideri država ili vlada EU) mora odobriti sazivanje prve Međuvladine konferencije o formalnomotvaranju prvih pregovaračkih poglavlja.

.

(AlJazeera Balkans: )

Regionalna turneja predsjednika Evropske komisije Jean-Clauda Junckera započeta  dvadesetak dana od usvajanja nove Strategije proširenja Evropske unije, ma koliko bila rutinska i tematski predvidiva - potvrđuje  novu zainteresiranost, dinamiku, povećanu iskrenost i vjerodostojnost evropske politike i institucionalnog odnosa Unije prema zapadnom Balkanu. A koliko je svega toga u proteklim decenijama nedostajalo, vidljivo je po stanju stvari u svakoj od šest zemalja u kojima je Juncker ovih zamećavljenih dana boravio.

.

Predsjednik najvišeg organa izvršne vlasti Evropske unije je tu da bi, kako sam kaže, potvrdio odlučnost Evropske komisije u podupiranju kredibilne perspektive proširenja EU na zemlje geostrateškog prodručja Evrope, te kako bi i vlastitim primjerom dokazao taj „pojačani angažman“ EU sa zemljama zapadnog Balkana u skladu s novom Strategijom proširenja koja je odobrena početkom februara.

Dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb predstavlja, tvrdi se, događaj visokog rizika za srbijanskog predsjednika, a za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović najveći državnički izazov u dosadašnjem dijelu petogodišnjeg mandata.

Susret državnih delegacija Hrvatske i Srbije je zakazan u vrlo nepovoljnom unutrašnjopolitičkom tajmingu po obje zemlje i usred obostranih ratnohuškačkih prepucavanja o prošlosti i zaglušujuće nacionalne retorike na obje strane. Logično se, zbog toga, postavlja pitanje zašto uopšte ovakva iznuđena posjeta. Zašto baš sada? Ko iza nje stoji? Kome ona najviše treba? Kakav je mogući njen rasplet i učinak?

Test novi clanak

U lijepom našem 'Apsurdisatanu', svakovrsnih apsurda nikada dosta! Jedan se dogodio i uoči vikenda. Dvojica dragih i cijenjenih kolega mi iskreno i tvrdo prigovoriše da u aktueknoj frtutmi oko revizije presude za genocid, u ovom komentaru (http://zekerijah-smajic.eu/blog/fakta/komentari/703-u-ime-naroda-tajna-pisma,-la%C5%BEi-i-obmane) ja, navodno, branim Bakira Izerbegovića. I nije im jasno zašto ja to činim imajući u vidu da znaju da smo i ja i moji medijski projekti među žrtavama nemilosrdno-beskrupulozne i „halke“  i „hobotnice“ po vrlo maštovitoj logici "ako nisi s nama, protiv nas si".

Moj odgovor kolegama je krajnje kolegijalan, jednostavan i iskren: u pisanju i javnom govoru nikada se ne služim vojnim taktikama 'napada' ili 'odbrane' prema bilo kome, već nastojim da vlastitim narativom pokušam, u granicama vlastitih mogućnosti i spoznaja, racionalizirati činjenice.

U konkretnom slučaju se radi o stopostonim dokazima i osobnom uvjerenju da su svi ovi koji sada buču na Bakira Izetbegovića kao gladne zvijeri tražeći njegovu ostavku i odgovornost – mogli imati u rukama legalne alatke i način da se prije neformalnog sijela u gradskoj Vijećnici u Sarajevu 17. januara, direktno, detaljno i tačno informišu o stanju predmeta i statusu Sakiba Softića – o čemu su trebali biti konsultovani na "Bakirovu minderu". Svi koji sada buču na Izetbegovića mogli su od Suda u Den Haagu zatražiti službena tumačenja i informacije koje su im nedostajale, uključujući i one o kojima ih je Izetbegović obmanuo! Mogli su se sami obratiti predsjedniku Suda Ronny Abrahamu, mogli su pisati Registraru, Uredu za medije, Sekretarijatu...ali nisu.

Za jedne presporo, za druge prebrzo – 9. marta je stiglo „Saopštenje za javnost“ Međunarodnog suda pravde u Den Haagu kojim je pravno određena sudbina zahtjeva od 23. februara za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije UN o sprječavanju i kažnjavanju genocida.

Za jedne će ovo biti novi povod dugovječnoj nadmenosti, likovanju i euforičnom zbijanju etnonacionalnog jedinstva. Za druge su na ovaj dan sahranjeni posljednji snovi o iskonskom idealu istine i pravde kao neminovnim karikama pomirenja. A dugoročno, i za jedne i za druge bi bilo fantastično kada bi se, na ovaj nevini datum, svako u svojim torovima suočio sa sobom kako bismo svi konačno shvatili da 'savršena pravda' kao i nikakvo drugo savršenstvo ne postoji, kada bi se od inata, euforije, kavge i osvete odrodili, kada bi se pravo prepustilo pravnicima, a politika politčarima, i kada bi se Bosna i Hercegovina kojim čudom, već narednog jutra probudila kao Domovina svih!

Prošlo je 63 godine od kada je krimski poluotok administrativno prenesen iz ruskog u ukrajinski grunt. Dana 19. februara 1954. tadašnji predsjednik Prezidijuma Vrhovnog  sovjeta i maršal sovjetske armije Kliment Vorošilov i sovjetski predsjednik Nikita Hruščov potpisali su Ukaz o predaji Krimske oblasti Ukrajini. Bilo je to vrijeme kada, uprkos ekonomskoj krizi i potresima u komunističkom bloku, niko nije mogao pretpostaviti da će doći do rušenja Berlinskog zida, pada komunizma i raspada Sovjetskog Saveza. Pogotovo niko nije u to vrijeme mogao pretpostaviti da će se na istoku ukrajine voditi bratoubilački rat.

Od raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) 26. decembra 1991. nebrojeno puta su se u političkoj i stučnoj javnosti postavljala pitanja „kratkovidosti“ Nikite Hruščova i stvarnih razloga zbog kojih je tako „olako Rusiji amputirano“ krimsko poluostrvo.  Međutim, niko od ruskih lidera ni nakon raspada Sovjetskog Saveza nije pomišljao o povratku „tradicionalno ruskog posjeda“, a pogotovo se na dnevni red nisu postavljale radikalne opcije ponovnog prisajedinjenja ovog  strateškog teritorija.