Bruxelles, 02. januarara/sijeènja 2007. - Tokom 2007. godine Evropsku uniju su posebno obilježili neuspjeh ustava, promjena državnih èelnika u nekoliko najjaèih èlanica Unije, odumiranje socijalne države, slabi rezultati na Balkanu i (po uzoru na SAD) ubojstva u školama.
Ipak, Evropska se unija izvukla iz dvogodišnje blamaže poraza zajednièkog ustava, redukcijom demokracije, jer æe Superdržava ubuduæe manje pitati svoje èlanice, a još manje svoje graðane. Ustav je veæim dijelom, kažu euroskeptici, prepisan u Lisabonski (Reformski) ugovor, ali on neæe biti ponuðen stanovništvu država èlanica na referendumu ako u njima postoji opasnost da propadne. No, drugo nije bilo ni moguæe. Onakva kakva je bila nakon propasti Ustavnog prijedloga nije mogla funkcionirati , pogotovo poslije dva posljednja proširenja.
Nicolas Sarkozy postao je novi predsjednik Francuske, izgleda, u pravo vrijeme jer je Francuzima poèela smetati tromost i neefikasnost EU. Zakljuèio je da se sukobi s Washingtonom ne isplate i da podrivaju osovinu u koju vjeruje. Njegovo približavanje Bushu, kako je sam rekao, temelji se na sliènosti njihova dva karaktera i viziji zapadne dominacije u svijetu. To potvrðuje i obostrano nizak prag tolerancije prema uglavnom islamskim imigrantima koji se odbijaju asimilirati i izazivaju nerede u predgraðima francuskih gradova. I kojih æe tek biti!
Nasuprot tome, Britanci su svoga dugogodišnjeg premijera Tonny Blaira ispratili nezadovoljni zbog pretjerane bliskosti s amerièkim predsjednikom. Njegova stranka nezadovoljna je jer se nije potrudio profilirati uvjerljivog nasljednika kako bi ostali na vlasti i nakon Blairova oproštaja. Što se Evropske unije tièe, pridavali su joj važnosti onoliko koliko im je odgovaralo. Blairu treba priznati da je u euroskeptiènoj sredini napravio puno za promociju evropske ideje, kao i da se trudio oko ekoloških tema do kojih njegov patron s druge strane Atlantika drži koliko i do zrnca pijeska u naftom bogatom Texasu.
Èovjek kojeg je amerièki Time proglasio èovjekom godine, ruski predsjednik Vladimir Putin, dokazuje da je apsolutna vladavina moguæa i kad niste u diktaturi. Rast cijena nafte i ovisnost Evrope o ruskom plinu pridonijeli su povratku Rusije na veliku scenu, ali jednako toliko i Putinove populistièko-makijavelistièke metode i lakoæa kojom pomièe figure na politièkoj ploèi umijeæem kojim je približno jednako nizak i povuèen Napoleon u svoje vrijeme povlaèio figure na bojištima.
Polagano odumiranje socijalne države izazvalo je štrajkove i prosvjede diljem Evropske Unije, a vijesti sa zadnjih stranica èesto su se gurale na naslovnice: ubojstva u školama uvezena su iz Amerike u Evropu, u Finsku, èedomorstva u Njemaèkoj, otmice djece u Belgiji, Portugalu... Jedni kažu: Kraj svijeta se bliži jer morala više nema. Vjera se ugurala u politiku, a izišla iz èovjeka. Drugi tvrde da je okrutnost svojstvena èovjeku oduvijek, a da medijski reflektori samo pojaèavaju dojam. Možda je to toèno, ali ne sjeæamo se da se prije 50-ak ili manje godina pucalo u školama. (Tekst je, u djelimiènoj preradi, preuzet od HRT-a).