LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/viktor-orban-aktualni-traktat-o-danasnjoj-europskoj-uniji-ratu-i-miru/
Ako je do sada i bilo onih koji su vjerovali da se mađarski premijer Viktor Orban „olako preračunao“ kritizirajući centralne europske vlasti i pomahnitalu militarizaciju Zapada – nakon njegovog „povijesnog govora“ održanog krajem srpnja na 33. ljetnom studentskom kampu Univerziteta Balvanjos (Balvaniosi) u Rumunjskoj – ni najmanja sumnjičavost u njegovu svjesnu namjeru i odlučnost više ne postoji. U ovom i dva naredna nastavka donosimo sve glavne ocjene i poruke mađarskog premijera od kojih su mnoge do sada bile nepoznate, ili su bile manje poznate čak i njegovim najbližim suradnicima.
Deset „crvenih pilula“
Govoreći o takozvanih „deset crvenih pilula” koje su kao terapija neophodne za ozdravljenje i opstanak današnje Europske unije i globalne zajednice, Orban se u svom velikom govoru prvo lukavo dohvatio milenijskih „kršćanskih dužnosti“.
„Ukoliko vidite nešto loše u svijetu – nešto zaista veoma loše – a posjedujete instrumente za ispravljanje toga lošega u dobro, onda je kršćanska dužnost da se djeluje bez nepotrebnog kontempliranja i preispitivanja. Mađarska mirovna misija (u vezi s Ukrajinom) tiče se ove dužnosti“, rekao je Orban studentima tradicionalnog ljetnog kampa u karpatskoj rumunjskoj Transilvaniji.
Odmah zatim je, također lukavo, podsjetio i na neporecivu činjenicu da Europska unija ima osnivačku povelju koja doslovno sadrži ove riječi: „cilj Unije je mir”… Ali, Bruxelles se danas vrijeđa kada mi njihovo postupanje nazivamo proratnom politikom. Oni kažu da podržavaju rat u interesu mira…Mi centralni Europljani momentalno se u tom času prisjećamo Vladimira Iljiča Lenjina, koji je u svoje vrijeme podučavao da će sa napredovanjem komunizma država umrijeti, ali će umrijeti tako što će prije toga konstantno jačati: tako i Bruxelles stvara mir konstantno podržavajući rat… Možda je zbilja (George) Orwell bio u pravu kada je rekao da u političkom “novogovoru”; mir znači rat, a rat znači mir“, aluzivno zaključuje Orban.
Javno kritiziraju, tajno ili javno pregovaraju!
Podsjećajući da su od početka mađarske mirovne misije, usprkos svim kritikama, ministarstva obrane SAD-a i Rusije međusobno razgovarala, da su ministri vanjskih poslova Švicarske i Rusije razgovarali, da je predsjednik Zelenski konačno telefonski razgovarao s američkim predsjedničkim kandidatom Trumpom, a da je ukrajinski ministar vanjskih poslova putovao u Peking – Orban zaključuje da je „fermentacija otpočela, a mi se polako ali sigurno pomjeramo od proratne politike u Europi ka mirovnoj politici. Vrijeme je na strani mirovne politike“.
On smatra da je „ratna realnost svanula i pred Ukrajincima“ te da je sada na Europljanima da se „dozovu pameti prije nego što bude prekasno“. Ako se Europa do tada ne “prešalta” na politiku mira, „onda će nakon Trumpove pobjede u studenome to morati učiniti uz priznanje poraza, ophrvana sramotom i pritisnuta odgovornošću za vlastitu promašenu politiku“.
Pokušavajući rastumačiti „realnu situaciju moći u današnjoj Europi“, kakvu je razotkrio najnoviji rat na njenome tlu asocirajući na „crvene“ i „plave pilule“ iz poznatog filmova „Matrix”, u kojem se glavni junak suočava sa izborom između dviju pilula: ako proguta plavu – može ostati u svijetu površinskih impresija, ako proguta crvenu – može sagledati stvarnost i utonuti u njenu realnost.
Mir u Ukrajini moguć samo nametanjem mira
„Rat u Ukrajini je naša crvena pilula: to nam je dato, to moramo da progutamo. I sada, naoružani novim iskustvima, moramo da govorimo o realnosti. Kliširano zvuče riječi da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Važnije je dodati da je rat nastavak politike iz druge perspektive.
Prema tome, rat nas, svojom nemilosrdnošću, odvodi na novu poziciju s koje treba sagledati stvari, odvodi nas na uzvišenje. I odatle nam nudi potpuno različitu, do tada nepoznatu, perspektivu. Nalazimo sebe u novom okruženju i novom, razrađenom polju sile. U ovoj čistoj realnosti, ideologije gube na snazi, statističke makinacije gube moć, medijske distorzije i taktička spinovanja političara gube moć. Rasprostranjene iluzije, pa čak i teorije zavjera više nemaju nikakvu važnost… U želji za jasnoćom, napravio sam teze za sve što smo vidjeli od kako smo progutali “crvenu pilulu”: od početka rata u veljači 2022. godine“, rekao je Orban u svom velikom govoru i nastavio:
„Prvo, rat je donio brutalne gubitke, koji se mjere stotinama tisuća života koje su pretrpjele obje strane. Nedavno sam se sastao s Rusima i Ukrajincima i mogu sa sigurnošću reći danas da se oni ne žele pomiriti. Zašto? Dva su razloga. Prvi je to što obje strane misle da mogu pobijediti. Drugi je to što su obje strane napumpane vlastitom realnom ili perceptivnom istinom: Ukrajinci misle da je ovo ruska invazija, povreda međunarodnog prava i teritorijalnog suvereniteta, te da oni vode obrambeni rat za svoju neovisnost. Rusi misle da se u Ukrajini odvijaju ozbiljne NATO vojne aktivnosti, da je Ukrajini obećano članstvo u NATO-u pa ne žele vidjeti zapadnu vojsku i naoružanje na rusko-ukrajinskoj granici. Stoga kažu da Rusija ima pravo na samoobranu, te da je ovaj rat isprovociran od strane Zapada. Ovakva staza
vodi direktno u eskalaciju.
Dakle, ako bi sve zavisilo samo od ove dvije zaraćene strane, ne bi bilo mira. Mir jedino može biti osiguran izvana…“
„Viša svrha“ Ukrajine u novoj geopolitici
„U prethodnim godinama navikli smo se na to da SAD nazivaju Kinu svojim glavnim konkurentom i protivnikom, ali vidimo kako se vodi posrednički rat protiv Rusije. A Kinu stalno optužuju da krišom podržava Rusiju. Ako je to slučaj, onda moramo postaviti pitanje ima li smisla gurati dvije tako velike zemlje u zajednički protivnički tabor. Na ovo pitanje tek treba dati bilo kakav smisleni odgovor.
Treće: snaga i žilavost Ukrajine nadišli su sva očekivanja. Na kraju krajeva, od 1991. godine, 11 milijuna ljudi napustilo je ovu zemlju, njome su upravljali oligarsi, korupcija skače do nebesa, a civilna država je praktično prestala funkcionirati. Pa ipak, svjedoci smo uspješnog otpora bez presedana koji ova zemlja pruža. Pitanje je, međutim, što je izvor njene snage? Pored njene vojničke prošlosti i osobnog heroizma pojedinaca, postoji i nešto što bi valjalo razumjeti: Ukrajina je pronašla viši smisao – novi smisao svog postojanja. Sve do sada, Ukrajina je samu sebe tretirala kao tampon-zonu. Biti tampon-zona psihološki je otupljujuće: tu je osjećaj bespomoćnosti, svijest o tome da se ne vlada vlastitom sudbinom.
To je posljedica takve dvostruko izložene pozicije. Sada, međutim, sviće perspektiva pripadanja Zapadu. Nova samododijeljena misija Ukrajine jeste da bude istočni zid Zapada. Njen smisao i značaj vlastitog postojanja skočili su u očima same Ukrajine i cijelog Zapada. To je uvelo naciju u stanje aktivnosti i akcije, koje neki od nas izvana vidimo kao agresivnu upornost. U suštini, radi se o zahtjevu Ukrajinaca da se njihova “viša svrha” zvanično prepozna na međunarodnom planu. To je ono što im daje snagu za otpor bez presedana.
Lažne tvrdnje o Rusiji i oholost europskih lidera
Rusija nije ono što smo do sada smatrali da jest, niti je Rusija ono što su nas do sada navodili da smatramo da jest. Ekonomska vitalnost ove države je nevjerojatna. Sjećam se sastanaka Europskog vijeća – premijerskih samita – na kojima su, uz razne komentare, europski lideri prilično oholo tvrdili da će sankcije protiv Rusije i isključenje Rusije iz tzv. Swift sistema, tj. sistema međunarodnog financijskog kliringa, oboriti Rusiju na koljena. Tako su mislili oboriti rusku ekonomiju, a kroz to i samu rusku političku elitu.
Dok promatram kako se stvari odvijaju u stvarnosti, pada mi na pamet mudrost Mikea Tysona koji je jednom izjavio da „svatko ima plan dok ne dobije pesnicu u zube”. Jer realnost je takva da su Rusi naučili mnoge lekcije iz sankcija koje su im nametnute nakon invazije na Krim 2014. godine. I ne samo da su ih naučili, već i sproveli u praksi. Implementirali su neophodna unaprjeđenja u sektoru informacijskih tehnologija i bankarstva tako da se ruski financijski sistem očuvao.
Razvili su sposobnost da se prilagode, a nakon 2014. godine i mi smo postali žrtva toga, pošto smo izvozili ogroman dio mađarskih prehrambenih proizvoda u Rusiju. Rusi su modernizirali svoju poljoprivredu, pa je ova zemlja danas jedan od najvećih izvoznika hrane u svijetu. A nekada je to bila zemlja koja se oslanjala na uvoz žita. Prema tome, ono kako su nam opisivali Rusiju – kao rigidnu neostaljinističku autokraciju – pogrešno je. Štaviše, to je zemlja koja demonstrira tehničku i ekonomsku žilavost, a možda i društvenu – to ćemo tek vidjeti..“
Kolaps europskog mehanizma odlučivanja
„Još jedna važna lekcija iz realnosti: europsko donošenje odluka je kolabiralo. Europa je digla ruke od obrane vlastitih interesa: sve što Europa danas čini je da bezuvjetno slijedi vanjsku politiku američkih demokrata, i to čak i po cijenu vlastitog uništenja. Sankcije koje smo uveli štete fundamentalnim europskim interesima: one napuhavaju cijene energenata i čine europsku ekonomiju nekonkurentnom.
Dopustili smo da smišljene diverzije na plinovodima Sjeverni tok prođu bez ikakvih posljedica. Čak i sama Njemačka je dozvolila da akt terorizma protiv vlastite imovine – što je očigledno izvedeno po američkom nalogu – prođe bez posljedica. Svi sve do danas šutimo o tome, ne pokrećemo istragu, ne želimo razjasniti što se dogodilo, niti da pitanje smjestimo tamo kamo i pripada – u međunarodnopravni kontekst…
…Na isti način smo propustili da postupimo ispravno povodom prisluškivanja bivše njemačke kancelarke Angele Merkel – što je, dokazano je, učinjeno uz asistenciju Danske. Prema tome, sve ovo pokazuje podčinjenost Europske unije… Europsko kreiranje politike također se od početka rusko-ukrajinskog rata raspalo pošto je srž europskog sistema moći nekada bila u osovini Pariz-Berlin, koja je bila neizbježna. Bila je to srž i osovina. Ali otkako je izbio rat u Ukrajini, uspostavljen je novi centar i drugačija osovina moći. Osovina Berlin-Pariz više ne postoji, ili ako postoji – postala je irelevantna i podložna zaobilaženju.
Nova osovina europske “lokomotive”
Novi centar moći Europske unije i njena “osovina” sastoji se od Londona, Varšave, Kijeva, baltičkih zemalja i Skandinavaca… Kada, na nevjericu Mađara, vidite kako njemački kancelar jedan dan izjavljuje da će ukrajinskim ratnicima poslati samo šljemove, a onda tjedan dana kasnije izjavi da zapravo šalje vrlo moćno oružje, nemojte misliti da je ovaj čovjek poludio.
Ili, kada isti taj njemački kancelar izjavi da će “možda” biti sankcija prema Rusiji, ali da one ne smiju obuhvatiti i energetiku, a potom se ubrzo nađe na samome čelu sankcijske politike Europske unije, nemojte misliti da je ovaj čovjek poludio.
Naprotiv, vrlo je priseban. On je veoma svjestan da Amerikanci i njihova liberalna sredstva za formiranje mišljenja – fakulteti, think- tankovi, istraživački instituti, mediji – koriste javno mnijenje kako bi kaznili franko-njemačku politiku koja nije na liniji američkih interesa. Od tuda imamo fenomen idiosinkratičnih gafova njemačkog kancelara.
Veliki planovi Poljske
Promjena centra moći u Europi i zaobilaženje franko-njemačke osovine nije nova ideja – nju je jednostavno mogućom učinio rat. Ideja je postojala i ranije. Zapravo, to je stari poljski plan da se riješi problem poljske stiješnjenosti između velike njemačke i još veće ruske države tako što bi Poljska postala najvažnija američka baza u Europi. Mogao bih to opisati kao pozivanje Amerikanaca da se vrlo komotno smjeste između Nijemaca i Rusa. Pet posto poljskog BDP-a je sada posvećeno vojnim izdacima, a poljska armija je druga (nakon francuske) najveća u Europi. To je stari plan da se oslabi Rusija i nadmaši Njemačka.
Na prvi pogled, nadmašiti Njemačku djeluje kao fantazija. Ali ako pogledate dinamiku razvoja Njemačke i Centralne Europe, te Poljske, to ne djeluje tako nemoguće, naročito otkako je Njemačka u međuvremenu počela demontirati vlastitu industriju svjetske klase…
…Poljaci vode najosvetoljubiviju i najlicemjerniju politiku u cijeloj Europi: drže nam predavanja o moralu, kritiziraju naše ekonomske veze s Rusijom, a istovremeno bezbrižno posluju s Rusima – kupuju njihovu naftu, doduše preko indirektnih ruta i njom pokreću poljsku ekonomiju. Francuzi su bolji: prošlog mjeseca su prestigli Mađarsku u kupovinama plina od Rusije, ali makar nam ne drže lekcije o moralu. Poljaci i posluju i drže moralne lekcije. Taj nivo političkog licemjerstva nisam vidio u Europi u posljednjih više od 10 godina.
Obujam ove promjene – zaobilaženja njemačko-francuske osovine – istinski mogu shvatiti samo stariji ljudi ako se vrate u sjećanja od prije dvadesetak godina kada su Amerikanci napali Irak i pozvali europske zemlje da im se priključe. Tadašnji njemački kancelar (Gerhard) Schreoder i tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac pridružili su se ruskom predsjedniku Putinu na zajedničkoj konferenciji za medije u kojoj su iskazali protivljenje ratu u Iraku. U to vrijeme je, dakle, još uvijek postojala nezavisna franko-njemačka logika u postupanju prema europskim interesima.
Duhovna usamljenost Zapada
Mirovna misija koju je pokrenula Mađarska nije samo traganje za mirom, nego i poticanje Europe da konačno počne voditi vlastitu neovisnu politiku.
Do sada je Zapad razmišljao i ponašao se kao da je referentna točka svega i mjerilo svijeta. Pružao je vrijednosti koje je svijet morao prihvatiti – na primjer, liberalnu demokraciju ili zelenu tranziciju. Ali veći dio svijeta je to primijetio. U posljednje dvije godine dogodio se zaokret od 180 stupnjeva… To što, na primjer, tako postupaju Kina i Sjeverna Koreja možda ne iznenađuje. To što Iran postupa isto – s obzirom na povijest odnosa Irana i Rusije – pomalo iznenađuje.
Ali činjenica da je Indija – koju zapadni svijet naziva „najmnogoljudnijom demokracijom” – također na strani Rusije, zapanjujuća je. To da Turska odbija prihvatiti moralno zasnovane zahtjeve Zapada, iako je NATO članica, istinski je iznenađujuće. I činjenica da muslimanski svijet ne vidi Rusiju kao neprijatelja nego kao partnera, potpuno je neočekivana. Zapad postaje sve više duhovni usamljenik, a on to još ne vidi.
„Hiper-racionalno rukovodstvo Rusije“
Rat u Ukrajini je ogolio činjenicu da je najveći problem s kojim se svijet danas suočava – slabost i dezintegracija Zapada. Naravno, to nije ono što zapadni mediji govore: na Zapadu tvrde da je najveća svjetska opasnost i problem – Rusija. Ovo je pogrešno! Rusija je prevelika za svoju populaciju, a vodi je hiper-racionalno rukovodstvo. To je zaista država koja ima vođe.
Nema ničega misterioznog u onome što Rusija danas čini: njeni potezi logički potiču iz njenih interesa, pa su stoga razumljivi i predvidljivi. S druge strane, ponašanje Zapada nije razumljivo i nije predvidljivo. Zapad nema vodstvo, njegovo ponašanje nije racionalno i on ne može izaći na kraj s činjenicom da su se na nebu pojavila dva ogromna sunca.
Ovo vrijeme je izazov Zapadu u formi uspona Kine i Azije. Trebali bi biti u stanju da izađemo na kraj s time, ali nismo.
II DIO (07.08.2024.)
LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/orbanov-traktat-o-renesansi-nacionalnog-identiteta-europskim-sukobima-agresivnim-patuljcima-i-lgbtq-ideologiji/
Orbanov traktat o renesansi nacionalnog identiteta, europskim sukobima, agresivnim patuljcima i LGBTQ ideologiji
Ako je do sada i bilo onih koji su smatrali da se mađarski premijer Viktor Orbán “malo preračunao” kritizirajući srednjoeuropske vlasti i neobuzdanu militarizaciju Zapada – nakon njegovog “povijesnog govora” održanog krajem srpnja na 33. ljetnom studentskom kampu Balvanios Sveučilište u Rumunjskoj – nema ni najmanje sumnje da ovaj “glavni europski nacionalist” radi proračunato, nepokolebljivo i s uvjerenjem misionara.
U četiri nastavka Geopolitika.news donosi sve ključne ocjene, zaključke i poruke iz tog “povijesnog govora” mađarskog premijera – od kojih su mnoge u zapadnim medijima ismijane ili zataškane, nedovoljno jasno prenesene ili karikirane .
U ovom, drugom nastavku, “velikog Orbánova govora” saznat ćete zašto se Mađarska tako često sukobljava s kolektivnim Zapadom po pitanju geopolitike; zašto nacionalna država nije ustavna apstrakcija, a nacija nije provizorna tvorevina; zašto se “suverenisti” i “globalisti” ne razumiju; tko su “agresivni patuljci”; zašto je “istrošenost” zapadne demokracije takva dramatična opasnost; zašto je LGBTQ ideologija postala jedna od najvažnijih preokupacija Zapada?
Zašto je Mađarska u latentnom sukobu sa Zapadom?
“Za nas Europljane, za nas u Europskoj uniji, a posebno za nas u Srednjoj i Istočnoj Europi, pravi je izazov ponovno razumjeti Zapad u svjetlu aktualnog rata u Ukrajini, budući da mi, Srednjoeuropski gledamo Zapad kao iracionalan. Ali što ako se taj “kolektivni Zapad” ponaša logično, a mi ostali ne razumijemo tu logiku?
Ako bismo mogli pronaći odgovor na ovo pitanje, shvatili bismo zašto se Mađarska redovito i latentno sukobljava sa zapadnim zemljama Europske unije i “kolektivnim Zapadom” općenito o pitanjima geopolitike i vanjske politike. Odgovor je sljedeći: Zamislimo da se svjetonazor nas, srednjoeuropljana, temelji na nacionalnim državama! Zapad, s druge strane, smatra da nacionalne države više ne postoje. Nama je to nezamislivo. Dakle, koordinatni sustav u kojemu mi srednjoeuropljani razmišljamo o “kolektivnom Zapadu” očito je potpuno irelevantan…
Prema našoj mađarskoj koncepciji, svijet se sastoji od nacionalnih država koje uživaju domaći monopol moći, pritom stvaranje stanja općeg mira. U odnosima s drugim državama nacionalna država je suverena. Drugim riječima, ima kapacitet samostalno određivati svoju vanjsku i unutarnju politiku.
„Nacionalna država nije pravna apstrakcija, a nacije nisu privremene tvorevine“
U našem poimanju, nacionalna država nije pravna apstrakcija, nije pravni konstrukt: nacionalna država je ukorijenjena u konkretnoj kulturi svake konkretne nacionalnosti. Ima zajednički skup vrijednosti, kao i antropološku i povijesnu dubinu. Iz takve subjektivnosti proizlaze zajednički moralni imperativi temeljeni na konsenzusu. Tako mi kao nacionalna država razmišljamo.
Štoviše, mi to ne vidimo kao fenomen koji se razvio u 19. stoljeću: vjerujemo da nacionalne države imaju biblijsku osnovu, budući da pripadaju redu stvaranja. Jer u Svetom pismu čitamo da će na kraju vremena doći sud ne samo pojedincima, nego i narodima. Prema tome, prema našem poimanju, nacije nisu privremene tvorevine.
No, sasvim suprotno, zapadnjaci vjeruju da nacionalne države više ne postoje. Oni stoga niječu postojanje zajedničke kulture i na njoj utemeljenog javnog morala. Oni nemaju javni moral: ako ste gledali ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara – to ste jasno mogli vidjeti.
Zbog toga imaju drugačije mišljenje o migracijama. Smatraju da migracija nije prijetnja ili problem, već način da se pobjegne od etničke homogenosti koja je temelj nacije. To je bit progresivno-liberalnog internacionalističkog poimanja prostora. Zato nisu svjesni apsurda – ili to ne tretiraju kao apsurd – da istovremeno sa međusobnim ubijanjem stotina tisuća kršćana u istočnoj polovini Europe, na zapad Europe dovodimo stotine tisuća ljudi iz, ipak, stranih civilizacija…“
Zašto se “suverenisti” i “globalisti” ne razumiju? “
… S naše srednjoeuropske točke gledišta, odnos Zapada prema migrantima je u svojoj biti – sama definicija apsurda. Ali o ovom pristupu se na Zapadu niti ne razmišlja. (U zagradama bih istaknuo da su europske zemlje u Prvom i Drugom svjetskom ratu izgubile ukupno 57 milijuna svojih Europljana. Da su oni, njihova djeca i unuci preživjeli, današnja Europa ne bi imala demografskih problema i deficita). Europska unija ne samo da razmišlja na način koji sam opisao, već to i propovijeda i nameće kao obvezu svima drugima.
Ako pažljivo čitamo europske dokumente – jasno je da je cilj nadvladati naciju. Istina je da na Zapadu imaju veoma čudan način pisanja i iznošenja ove ideje, tvrdeći da se nacionalne države moraju nadvladati, uz zadržavanje samo nekih njihovih manjih tragova. Ali poanta je da na kraju vlast i suverenitet država i naroda treba prebaciti na zajedničke organe Unije u Bruxellesu. U njihovim glavama, nacija je povijesna ili tek prolazna kreacija rođena u 18. i 19. stoljeću, pa isto onako kako je nastala, tako treba i da nestane. Za njih je zapadna polovina Europe već post- nacionalna.
Ovo nije samo politički drugačija situacija. Pokušavam dokazati da se radi o potpuno novom mentalnom prostoru kojeg ćemo prihvatiti, ili ćemo ga odbaciti.
Ako, dakle, na svijet ne gledate s točke gledišta nacionalnih država, potpuno različita realnost vam se otvara pred očima. U tome leži problem, odnosno razlog zašto se države na zapadnoj i istočnoj polovini Europe međusobno ne razumiju, zašto se ne možemo složiti…“
„Agresivni patuljci“
… Ako sve ovo projektiramo na SAD, to je prava bitka koja se tamo vodi. Što bi SAD trebale biti? Bi li tribale ponovo postati nacionalna država ili nastaviti svoj marš ka post-nacionalnoj državi?
Jasni cilj predsjednika Donalda Trumpa je da američki narod vrati iz post-nacionalnog liberalnog stanja, da ih izvuče, natjera nazad, da ih uzdigne ponovo do nivoa nacionalne državotvornosti. Zato je ulog na predstojećim američkim predsjedničkim izborima tako ogroman. Zato ovih dana i viđamo stvari koje nikada prije nismo vidjeli. Zato sile post-nacionalnog globalizma žele spriječiti Trumpa da se uopće i upusti u izbornu utrku. Zato ga žele smjestiti u zatvor. Zato mu žele oteti imovinu. A ako to ne uspije, zato će ga ponovo poželjeti ubiti. I ne zavaravajte se da je ono što se nedavno desilo definitivno posljednji pokušaj atentata u ovoj predsjedničkoj kampanji!
E sad, ako pokušamo razumjeti kako je nastalo razmišljanje Zapada – što ćemo zarad jednostavnosti nazivati „post-nacionalnim” razmišljanjem i stanjem – onda se moramo vratiti na veliku iluziju 1960-ih. Ona je imala dva oblika: prvi je seksualna revolucija, a drugi pobuna studenata za više liberalizma. Zapravo, bio je to izraz uvjerenja da će pojedinac biti slobodniji i veći ako se oslobodi od bilo kakvog kolektiviteta.
„Velika iluzija“ iz 1960-ih
Više od 60 godina kasnija postalo je jasno da, naprotiv, pojedinac jedino može postati veliki kroz zajednicu, i unutar nje, da sȃm nikada ne može biti slobodan, nego vječito usamljen i osuđen na samosažimanje.
Na Zapadu su sve međuljudske veze uspješno presječene: metafizička veza s Bogom, nacionalna veza s domovinom, krvna veza s obitelji. Ponovo ću ukazati na nedavno otvaranje Olimpijade u Parizu: sada kada su se uspjeli otarasiti svega toga, očekujući pojedinca koji će postati veći, otkrili su da osjećaju unutarnju prazninu.
Nisu, dakle, postali veliki, nego su postali mali. Zato ljudi na Zapadu više i ne teže velikim idealima ili velikim, inspirativnim, zajedničkim ciljevima.
Ego je nova filozofija Zapada kojom se pokušava nadvladati društvenost, nacija i identitet društvenog bića i nacije. Da bismo što bolje razumjeli ovaj fenomen devolucije čovjeka kao eminentno društvenog bića, ovdje moramo razmotriti i tajnu Veličine…
Što je to tajna Veličine?
Tajna Veličine je u služenju nečemu većem od nas samih. Kako biste ovo postigli, najprije morate prihvatiti da u svijetu postoji nešto veće od vas samih, a onda morate i posvetiti sebe služenju tim velikim stvarima. Njih nema puno. Imate svog Boga, svoju zemlju i svoju obitelj!
Ali ako to ne činite, nego se umjesto toga fokusirate na vlastitu veličinu, vjerujući da ste pametniji, ljepši i talentiraniji od većine ljudi, ako svoju energiju trošite na to, na saopćavanje toga svima ostalima – onda nećete postići Veličinu nego pretencioznost.
I zato danas, kadgod pričamo sa zapadnim Europljanima, u svakoj njihovoj gesti mi Mađari prepoznajemo pretencioznost umjesto veličine. Zato moram reći da smo sada stigli do stanja koje slobodno možemo nazvati ispraznošću, a osjećaj izlišnosti sam po sebi potiče agresivnost. Otuda pojava „agresivnog patuljka” kao novog tipa osobe.
Da sumiram: ono što želim reći je da kada govorimo o Centralnoj Europi i Zapadnoj Europi mi ne govorimo o razlikama u mišljenju, nego o dva različita pogleda na svijet, dva mentaliteta, dva instinkta i otuda dvije različite argumentacije.
Mi imamo nacionalnu državu, koja nas tjera u strateški realizam. Oni na Zapadu imaju postnacionalne snove koji su indiferentni prema nacionalnom suverenitetu. Stoga oni ne prepoznaju nacionalnu veličinu i nemaju nacionalne ciljeve. Ovo je realnost s kojom se moramo suočiti…“
‘Trošenje” demokracije
Post-nacionalno stanje koje danas vidimo na Zapadu ima ozbiljnu – a rekao bih i dramatičnu – političku posljedicu, a to je ‘potrošnja’ vlastite demokracije. Jer unutar samih zapadnih društava postoji rastući otpor migracijama, rodnoj ideologiji, ratu i globalizmu. I to stvara politički problem između zapadne elite i naroda, elitizma i populizma. To je definirajući fenomen zapadne politike danas.
Ako čitate tekstove u novinama, ne morate ih razumijeti, oni uostalom i nemaju uvijek smisla. Ali izrazi koje ćete najčešće pronaći i pročitati u tim novinama su da elite osuđuju narod zbog „skretanja udesno“. Stvarna i realna osjećanja i ideje naroda se etiketiraju kao ksenofobija, homofobija, nacionalizam. Zauzvrat, narod optužuje elitu da je ne interesira ono što je narodu bitno, i da je potonula u neku vrstu poremećenog globalizma. Posljedično, elite i narod se ne mogu složiti i surađuivati. Mogao bih navesti mnoštvo primjera u različitim zemljama. Ali ako se narod i elite ne mogu složiti i surađivati, kako to može proizvesti predstavničku demokraciju?
Pošto imamo elitu koja ne želi predstavljati narod i ponosna je što ga ne želi predstavljati, a potom imamo narod kojeg ne predstavlja nitko. U stvari, u zapadnom svijetu danas imamo situaciju u kojoj mase ljudi s fakultetskim diplomama više ne predstavljaju, kao ranije, manje od 10 posto populacije, nego 30 ili 40 posto. I zbog svojih gledišta ovi ljudi ne poštuju one koji su manje obrazovani – što su obično radnici, ljudi koji žive od svog manualnog rada. Za elite, jedino su mišljenja diplomaca prihvatljiva, jedino su ona legitimna – što je samo po sebi obespravljenost.
Europa ‘dopuštene’ i ‘nedopuštene’ političke zajednice
To je gledište sa kojeg se mogu razumjeti i rezultati nedavnih europskih parlamentarnih izbora. Europska narodna partija (EPP) okupila je glasove „plebejaca“ sa desnice koji žele promjene, pa je onda te glasove odnijela ljevici i napravila dogovor sa ljevičarskim elitama koje imaju interes da održe status quo u europskim institucijama. To ima dugoročne posljedice za Europsku uniju. Jedna od posljedica je da službeni Bruxelles ostaje pod okupacijom liberalne oligarhije. Ova oligarhija ga drži čvrsto u svojim rukama. Ova lijevo-liberalna elita zapravo organizira transatlantsku elitu: ne europsku, nego globalnu; ne zasnovanu na nacionalnoj državi, nego na platformi federalizma; i ne demokratsku, nego oligarhijsku elitu.
Ovo također ima posljedice i po nas u Mađarskoj i cijeloj centralnoj Europi, jer se u Bruxelles vratila politika takozvanog „3P”: zabranjeno, potrebno i promovirano (u originalu na engleskom prohibited, permitted and promoted, što bi u direktnom hrvatskom prijevodu moglo značiti „zabranjeno, dopušteno i poželjno”). Mi u Mađarskoj spadamo u kategoriju zabranjenih. ‘Patriotama za Europu’ (naziv bloka koji je Orban formirao u Europskom parlamentu; prim. prev) stoga je zabranjeno da dobiju bilo koju funkciju. Mi dakle danas živimo u svijetu dopuštene političke zajednice.
Za to vrijeme, naši domaći protivnici – a naročito novajlije u Europskoj narodnoj partiji – nalaze se u snažno promoviranoj kategoriji. To najbolje pokazuje kako su zapadne vrijednosti – koje su nekada bile esencija tzv. „meke moći” Zapada – postale sada bumerang. Ispostavilo se da zapadne vrijednosti, za koje se vjerovalo da su univerzalne, bivaju demonstrativno označavane kao neprihvatljive i odbacivane u sve više zemalja širom svijeta. Ispostavilo se da modernost, moderan razvoj, nije zapadni ili makar ne isključivo zapadni izum, pošto je i Kina moderna, Indija postaje sve modernija, a i Arapi i Turci se moderniziraju ne oslanjajući se primarno na ‘zapadne vrijednosti’…
LGBTQ ideologija, ključna preokupacija Zapada?
Za to vrijeme, zapadnu meku moć zamijenila je ruska meka moć, jer je na Zapadu danas ključni element propagiranja ‘zapadnih vrijednosti’ postalo propagiranje LGBTQ vrijednosti, što ogromna većina čovječanstva, naravno, ne prihvaća niti može prihvatiti kao univerzalnu vrijednost i kao obilježje civilizacijskog progresa.
No, svako tko ne prihvaća LGBTQ ideologiju, svrstavan je u ‘nazadnu’, nezapadnu kategoriju čovječanstva. Ne znam jeste li obratili pažnju, ali mislim da je nevjerojatno da su u posljednjih šest mjeseci pro-LGBTQ zakoni usvojeni na vrlo zanimljivim područjima svijeta, a izvan EU koja s Amerikom u tome prednjači: u Ukrajini, Tajvanu, Japanu… Posljedica je da je danas Putinovo najsnažnije taktičko oružje pružanje otpora i protivljenje zapadnom nametanju LGBTQ ideologije. To daje najsnažniju međunarodnu atraktivnost Rusiji, pa ono što je nekada bila meka moć Zapada sada je, poput bumeranga, postala meka moć Ruske Federacije.
Sve u svemu, rat u Ukrajini nam je pomogao da mnogo realnije shvatimo stanje stvarne moći u svijetu. Uvjeren sam da je Zapad u svojoj najnovijoj misiji pucao sebi u koljeno, što je ubrzalo promjene koje svijet naše najskorije budućnosti vode u nezaustavljivu, ali još uvijek ne sasvim jasnu, transformaciju.
LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/orban-zagrmio-u-svom-povijesnom-govoru-stvara-se-novi-svijet-evo-sto-moramo-napraviti/
Orban zagrmio u svom povijesnom govoru: ‘Stvara se novi svijet, evo što moramo napraviti’
U trećem nastavku „povijesnog govora“ Viktora Orbana održanog krajem srpnja na 33. Ljetnom studentskom kampu „Balvanios Sveučilišta“ u Rumunjskoj, donosimo njegova manje poznata stajališta o prekrajanju globalnog svjetskog poretka i “novom svijetu”; o padu i mogućoj obnovi američke globalne dominacije; o budućnosti Europe i EU; o tome što čeka Ukrajinu; te o ulozi Mađarske u prekrajanju novog svjetskog poretka i stvaranju “novog svijeta”.
Što je sljedeće?
Već u prvoj rečenici ovog, trećeg nastavka Orbanovog „velikog godišnjeg govora“ naglašava se da „danas postoji prostor za nezavisnu politiku Mađarske prema Americi, Aziji i Europi…Taj manevarski prostor je širi nego u posljednjih 500 godina, što će u konačnici i definirati granice mađarskog postupanja u “novom svijetu” u nastajanju.
Prvo, potrebna nam je intelektualna hrabrost. Zato morate i vi studenti, mladi, inteligencija raditi u širokim potezima kičice, jer sam uvjeren da sudbina Mađara ma gdje živjeli, zavisi od toga shvaćaju li što se događa u svijetu, i shvaćamo li mi u Mađarskoj kako će taj svijet izgledati nakon rata u Ukrajini.?
Po mom mišljenju, pred nama je novi svijet. Premda ne možemo biti optuženi za nemaštovitost ili intelektualnu inerciju, čak smo i mi – i i ja osobno kada sam posljednjih godina govorio ovdje na Otvorenom univerzitetu – podcijenili smo obujam promjena koje se događaju i kroz koje sada prolazimo.
Mi već živimo u promjeni kakva nije viđena 500 godina. Ovo nam do sada nije bilo toliko očigledno, jer smo u posljednjih 150 godina imali velike promjene kod nas i oko nas, ali je u svim ovim promjenama dominantna sila je uvijek bio Zapad. I naša ključna polazna točka u svemu tome uglavnom se svodila na to da će promjene koje vidimo danas pratiti tu istu dosadašnju, zapadnu logiku. Međutim, sada imamo potpuno novu situaciju.
Kao što rekoh, u prošlosti su promjene dolazile sa Zapada: Habsburzi su se uzdizali pa propali. Španjolska se uzdizala i bila centar moći, pa je propala. Onda su se Englezi uzdigli. Prvi svjetski rat dokrajčio je monarhije. Britance su kao svjetske lidere zamijenili Amerikanci koji su potom pobijedili i u Hladnom ratu protiv Rusa… Ali svi ovi događaji ostajali su unutar naše, zapadne, logike.
Novi svjetski poredak se prvi put kroji iz Azije
Sada nije takav slučaj, i to je ono što moramo razumjeti, jer zapadni svijet se ne suočava sa izazovom koji potiče iz, i unutar, zapadnog svijeta pa je prethodno opisana logika promjena poremećena. Ono o čemu govorim, tj. ono sa čime se sada suočavamo, zapravo je promjena međunarodnog poretka koja ovoga puta dolazi iz Azije. Da bih bio još direktniji i jednostavniji – za mnogo narednih desetljeća, a možda i stoljeća (s obzirom na to da je prethodni svjetski sistem postojao 500 godina) dominantni centar svijeta će biti u Aziji: Kina, Indija, Pakistan, Indonezija… Oni su već stvorili svoje formate, svoje platforme – BRICS u kojem su već okupljeni, a tu je i Šangajska organizacija za suradnju (ŠOS) kroz koje ove države već uveliko uspostavljaju novu svjetsku ekonomiju.
Smatram da je ovo neizbježan proces, jer Azija ima demografsku prednost, ima tehnološku prednost u sve više oblasti, ima prednost u kapitalu, a svoju vojnu moć uzdiže do nivoa ekvilibrija sa Zapadom. Azija će imati – a možda već i ima – najviše novca, najveće financijske fondove, najveće kompanije na svijetu, najbolje fakultete, najbolje istraživačke institute i najveće burze. Imat će – ili već ima – najnaprednije svemirske programe i najnapredniju medicinu. Uz sve to, mi na Zapadu – pa čak i u Rusiji – dobrano smo utjerani u kraj ovog novog entiteta koji nastaje. Pitanje je samo je li ovaj proces reverzibilan ili ne, i ako nije, kada je postao nepovratan?
Mislim da se ta nepovratnost dogodila 2001. godine kada je Zapad odlučio pozvati Kinu u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Od tada je ovaj proces gotovo nezaustavljiv i nepovratan!
Može li Trump spasiti američku dominaciju?
Predsjednik Trump radi na pronalaženju američkog odgovora na ovu situaciju.
Zapravo, pokušaj Donalda Trumpa je vjerojatno posljednja šansa da SAD očuvaju svoju svjetsku dominaciju. Mogli bismo reći da četiri godine nisu za to dovoljne, ali ako pogledate koga je odabrao za potpredsjednika – mladu i veoma snažnu osobu – i ako Donald Trump početkom studenoga doista pobijedi, nakon njegove četiri godine naslijedit će ga njegov potpredsjednik. Trumpov nasljednik ima pravo na dva mandata, a to je onda ukupno 12 godina. Za 12 godina moguće je implementirati nacionalnu strategiju očuvanja Amerike kao svjetskog lidera.
Uvjeren sam da većina Amerikanaca smatra da je Donald Trump u stanju vratiti i očuvati američku prevlast. Povratkom Trumpa na mjesto predsjednika, cilj cijele američke nacije će biti obnova i jačanje Sjeverne Amerike. To ne znači samo SAD, nego i Kanade i Meksika, jer se radi o zajedničkoj ekonomskoj zoni. Zato i vi, sada mladi ljudi a sutra možda lideri, morate uzeti za ozbiljno ono što predsjednik Trump sada govori: „Amerika na prvom mjestu! Sve da se vrati kući!”
Mi u Europi već trpimo posljedice ovakve strategije: velike europske kompanije zaustavljaju investicije u Europu, odlaze u Ameriku jer se na horizontu nazire mogućnost za privlačenje kapitala. Ne znam jeste li pročitali što je predsjednik Trump već rekao: da SAD nisu osiguravajuće društvo, i da bi Tajvan, ako želi svoju sigurnost, to morao i plaćati. Natjerat će i nas Europljane, NATO i Kinu da platimo cijenu svoje sigurnosti. A kroz pregovore s Kinom, Amerika s Trumpom na čelu, postići će se trgovinski balans u korist SAD-a.
Ponovnim dolaskom Trumpa u Bijelu kuću pokrenut će se i ogromni infrastrukturni projekti u SAD-u, ulagat će se u vojna istraživanja i inovacije. Ostvarit će energetsku i sirovinsku samodovoljnost pa će se konačno “vratiti sebi” i u ideološkom smislu, odustajući od “izvoza” vlastite demokracije diljem svijeta. Izvozu američke demokracije s Trumpom dolazi kraj. „Amerika na prvom mjestu“ je nova američka ideologija. To je esencija eksperimenta koji Amerika poduzima kako bi odgovorila na opisanu globalnu situaciju i prevlast Azije.
Europa pred izborom
Koji je europski odgovor na promjenu globalnog poretka? Imamo dvije opcije. Prva je ono što nazivamo „muzej na otvorenom”. To je ono što imamo danas: Europa, potpuno apsorbirana od strane SAD, bit će ostavljena u stanju nerazvijenosti. Bit će to kontinent kojem će se svijet i dalje diviti, ali koji više neće posjedovati dinamiku gospodarskog razvoja.
Druga opcija – koju zagovara francuski predsjednik Makron, je strateška autonomija. Drugim riječima, moramo ući u nadmetanje za promjenu globalnog poretka. Na kraju krajeva, to je ono što i SAD sada čine slijedeći vlastitu logiku nadmoći.
Je li moguće ponovo stvoriti kapacitet Europe koja će privlačiti kapital? Moguće je. Moguće je europski kapital vratiti i iz Amerike. Moguće je napraviti velike infrastrukturne poduhvate, naročito u Centralnoj Europi, npr. kroz brze pruge Budimpešta-Bukurešt i Varšava-Budimpešta – da spomenem samo projekte koji se nas dotiču.
Potrebno nam je europsko vojno savezništvo sa snažnom europskom obrambenom industrijom, istraživanjima i inovacijama. Potrebna nam je europska energetska samodostatnost, koja neće biti moguća bez nuklearne energije. A nakon rata u Ukrajini trebat će nam i novo pomirenje s Rusijom.
To ne znači da se Europska unija mora odreći svojih ambicija političkog projekta, već sebe ponovo ojačati kao ekonomsku zajednicu i stvoriti Uniju kao snažan obrambeni projekt.
Što je s Ukrajinom?
U oba slučaja: „otvoren muzej” za divljenje kao sada, ili nadmetanje – moramo se spremiti za činjenicu da Ukrajina neće biti članica NATO-a ili EU, jer mi Europljani za to nemamo dovoljno novca.
Ukrajina će se vratiti u položaj tampon države. Ako bude imala sreće, do te pozicije će doći uz međunarodne sigurnosne garancije koje će proklamirati američko-ruski sporazum u kojem će, možda, moći sudjelovati i Europljani.
Poljski eksperiment će propasti jer oni sami nemaju resurse, a SAD će odustati od Poljske. Ova zemlja će se morati vratiti Centralnoj Europi i Višegradskoj grupi (centralno-europski savez Poljske-Mađarske-Češke i Slovačke, op.a.). Radujemo se, dakle, tom povratku naše poljske braće i sestara!
Misija Mađarske
Što bi Mađarska trebala raditi u ovoj situaciji? Prije svega, da se podsjetimo da je prije 500 godina, u vrijeme prethodne promjene svjetskog poretka, Europa bila pobjednik, a Mađarska gubitnik.
Bilo je to doba kada se, zahvaljujući geografskim otkrićima otvorio novi ekonomski prostor za Zapadnu Europu. To je bio prostor u kojem Mađarska nije mogla sudjelovati. Na našu žalost, istovremeno nam je na vrata zakucao i civilizacijski sukob, s islamskim osvajanjima koja su stigla u Mađarsku, što nas je za mnogo godina pretvorilo u ratnu zonu. To je rezultiralo ogromnim gubitkom stanovništva kroz žrtve i iseljavanje, čije posljedice vidimo i danas. Nažalost, nismo tada imali kapacitet da se iz takve situacije izvučemo sami. Nismo se mogli osloboditi vlastitim naporima, pa smo nekoliko stoljeća morali nevoljno provesti pripojeni germanskom habsburškom svijetu.
Da se podsjetimo također i da je prije 500 godina mađarska elita u potpunosti shvaćala što se dešava. Razumjeli su prirodu promjena, ali nisu imali snage i sredstva koja bi im omogućila da pripreme državu za promjenu. Bio je to uzrok neuspjeha u pokušaju da se proširi prostor – politički, ekonomski i vojni – i izbjegnu nevolje: pokušaji da se rasiječe naš put izlaska iz pat-pozicije nije uspijevao.
Takav pokušaj načinio je kralj Matija (Korvin; prim. a.), koji je – slijedeći Sigismundov primjer – nastojao da postane sveti rimski car (misli se na vladara tzv. Svetog Rimskog carstva; prim. a) i tako uključi Mađarsku u promjenu svjetskog sistema. To nije uspjelo. Ali bih ovdje, također, naveo i pokušaj Tome Bakača Erdödyja (Mađar hrvatskog podrijetla, prim.a.) da postane papa, što bi nam pružilo novu priliku da postanemo pobjednici u ovoj globalnoj promjeni poretka. No, ni ovi pokušaji nisu uspjeli. Stoga je mađarski simbol ove ere zapravo simbol mađarskog neuspjeha, a njen vojnički poraz je poraz na Mohaču. (Bitka kraj Mohača u Ugarskoj dogodio se 29. VIII. 1526. kada je nadmoćnija Osmanska vojska predvođena sultanom Sulejmanom II. Veličanstvenim porazila hrvatsko-ugarsku vojsku na čelu s kraljem Ludovikom II. Jagelovićem, prim.a.). Drugim riječima, početak dominacije moći zapadnog svijeta koincidira s padom moći tadašnje Mađarske“.
IV DIO (09.08.2024.)
LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/velika-strategija-madarske-za-novo-doba-orban-otkriva-novi-strateski-put/
Velika strategija Mađarske za novo doba: Orban otkriva novi strateški put
U četvrtom nastavku „povijesnog govora“ Viktora Orbana održanog krajem srpnja na 33. Ljetnom studentskom kampu „Balvanios Sveučilišta“ u Rumunjskoj, donosimo njegova manje poznata stajališta o opasnostima i prilikama za Mađarsku u „novom svijetu“; o poukama „američke klopke“ u koju se upecala Poljska; o sudbini Europske unije i šansama za njen opstanak; o obnovi duhovnih temelja Mađarske kao preduvjeta njenog suverenizma; o liberalima i nacionalistima, te o prednostima velike mađarske strategiji za novi svjetski poredak.
Opasnosti i prilike za Mađarsku u “novom svijetu”?
„U vezi s novom promjenom globalnog poretka koja je u toku, Mađarska ima dvije mogućnosti: da prihvati da je ovo prijetnja za Mađarsku; ili da prihvati da je to prilika.
Ako je prijetnja – onda moramo voditi politiku zaštite statusa quo: moramo plivati zajedno sa SAD-om i EU, a moramo i identificirati naše nacionalne interese sa jednom ili obje grane Zapada.
Ako ovo ne tretiramo kao prijetnju, nego kao priliku – moramo iscrtati vlastiti put razvoja, napraviti promjene i preuzeti inicijativu. Uvjeren sam da će nam se isplatiti vođenje nacionalno orijentirane politike, osobno vjerujem u ovo drugo, i pripadam ovoj drugoj školi. Aktualna promjena svjetskog sistema nije prijetnja – makar primarno nije prijetnja, više je prilika.
Ako, međutim, želimo voditi našu nezavisnu nacionalnu politiku, pitanje je posjedujemo li neophodan manevarski prostor. Drugim riječima, bi li bili u opasnosti da nas nagaze, ili pregaze. Stoga je pitanje posjedujemo li manevarski prostor za vlastiti put u odnosu na SAD, EU i Aziju. I hoće li nam se isplatiti da vodimo nacionalno orijentiranu politiku?
Prema svemu što trenutno znam mogu reći da se razvoj situacije u SAD kreće u našu korist. Pritom, ne vjerujem da ćemo od SAD-a dobiti ekonomsku i političku ponudu koja će stvoriti za nas bolju priliku nego što je članstvo u EU. A ako je dobijemo, trebalo bi je razmotriti…
Pouke „američke klopke“ u koju se upecala Poljska
Naravno, poljsku klopku koju sam ranije opisao, treba svakako izbjegavati: mnogo toga su Poljaci stavili samo na jednog konja. Demokratska vlada u Americi im je pomogla u njihovim strateškim nacionalnim ciljevima, ali Poljaci su podvrgnuti nametanju politike izvoza demokracije, politici nametanja LGBTQ ideologije, migracijama i unutarnjoj društvenoj transformaciji – što sve zajedno nosi sa sobom rizik od gubitka nacionalnog identiteta. Ponavljam: ako dobijemo sličnu ponudu od Amerike, morat ćemo je vrlo pažljivo razmotriti.
Ako se osvrnemo na Aziju i Kinu, moramo reći da manevarski prostor postoji s obzirom na to da smo od Kine već dobili ponudu. Dobili smo najveću moguću ponudu i nećemo dobiti bolju. Ta se ponuda može sumirati na sljedeći način: Kina je daleko od Europske unije i za njih je članstvo Mađarske u EU od značaja. Za razliku od toga, Amerikanci nam uvijek govore da bismo možda trebali izaći.
Kinezi misle da smo dobro pozicionirani iako nas članstvo u EU ograničava jer ne možemo voditi neovisnu politiku s obzirom na to da članstvo u EU nosi sa sobom zajedničku trgovinsku politiku.
Na takvu našu poziciju Kinezi odgovaraju ponudom da sudjelujemo u uzajamnoj modernizaciji. Naravno, kad lav uputi pozivnicu mišu, morate biti obazrivi, jer na kraju krajeva realnost i veličina jesu bitni. Ali ova kineska ponuda da sudjelujemo u uzajamnoj modernizaciji – koja je iskazana tokom posjeta kineskog predsjednika Mađarskoj u svibnju – znači da su voljni da investiraju veliki dio svojih resursa i razvojnih fondova u Mađarsku, kao i da su spremni ponuditi nam prilike za sudjelovanje na mađarskom tržištu.
Za Europsku uniju manevar sve uži
Kako ja to vidim, zapadni dio EU više nije na kursu povratka u model dobrovoljne zajednice zasnovane na članicama suverenih, nacionalnih, država. Taj dio Europske unije će nastaviti ploviti kroz ono što za nas predstavlja nepoznate vode. Centralni i istočni EU – dakle mi – može braniti svoje: manevarski prostor nacionalne države. Za to smo sposobni.
U tom kontekstu treba imati u vidu da je EU već izgubila tekući rat u Ukrajini. SAD će se povući iz ove uklete zemlje. Europa ne može financirati taj rat, ne može financirati ni obnovu Ukrajine, niti može financirati upravljanje Ukrajinom ni sada ni poslije rata. Dok Ukrajina traži od nas još pozajmica, paralelno teku pregovori za otpis ranije date pomoći. Danas se vode oštre rasprave između kreditora i Ukrajine oko toga bi li Kijev trebao vratiti 20 ili 60 posto duga. To je realnost situacije. Drugim riječima, EU mora platiti cijenu svoje vojne avanture. Ova cijena će biti vrlo visoka i utjecat će na sve nas, i na razne načine.
Što se manevarskog prostora tiče, posljedica za nas – za Europu bit će to da će EU morati prihvatiti koncept ostanka centralnoeuropskih zemalja u Uniji kao suverenih nacionalnih država, sa njihovim vanjskopolitičkim prioritetima i ciljevima. Možda im se to neće dopasti, ali morat će se pomiriti s time pošto će se broj takvih zemalja vremenom neminovno uvećati.
Veliki izazovi pred Mađarskom
Sve u svemu, mogu reći da postoji manevarski prostor za nezavisnu nacionalno orijentiranu politiku prema Americi, Aziji i Europi. To će definirati granice našeg postupanja. Taj prostor je širok, širi nego što je ikada bio u posljednjih 500 godina.
Sljedeće pitanje je što moramo učiniti kako bismo postojanje tog prostora iskoristili. Ako se pred našim očima odvija promjena svjetskog poretka, to znači da nam je potrebna strategija dostojna jednog takvog momenta. Ovdje je bitan čak i redoslijed riječi: nama nije potrebna strategija za veliku Mađarsku, nego velika strategija za Mađarsku. To znači da smo do sada imali male strategije, uglavnom do vremenskog horizonta od 2030. godine. To su akcijski planovi, politički programi koji su imali za cilj krenuti od onoga s čim smo počeli 2010. godine – što nazivamo kurs nacionalne izgradnje. I takvi se planovi svakako moraju ispunjavati.
Ali u vremenu globalne promjene svjetskog poretka, to nije dovoljno. Za to nam je potrebna velika strategija na duži vremenski okvir, naročito ukoliko pretpostavimo da će ova promjena globalnog sistema dovesti do stabilnog, dugoročnog stanja stvari koje će postojati vijekovima. Hoće li ovo zaista biti slučaj, ostaje na našim unucima da to kažu na ovom istom mjestu, recimo, 2050. godine (misli se na lokaciju ovogodišnjeg Orbanovog susreta sa studentima Otvrorenog univerziteta Balvaniosi u Rumunjskoj, prim. a.).
Ima li Mađarska „veliku strategiju“?
Postoji li velika strategija za Mađarsku u našem radnom stolu? Trebala bi postojati, i zapravo postoji. To je moj odgovor. Tokom prethodne dvije godine, rat u Ukrajini nas je podstakao da je napravimo. Neke stvari su se dogodile, pa smo odlučili stvoriti veliku strategiju iako o tome nismo do sada govorili u ovom kontekstu.
Odmah nakon izbora 2022. godine počeli smo raditi na takvom dokumentu. To nije uobičajeno, ali mađarska vlada ima političkog direktora čiji je posao da pripremi taj strateški dokument. Uključeni smo čak i u tim za pisanje programa predsjednika Donalda Trumpa i u tome smo duboko angažirani. Već neko vrijeme, istraživači Nacionalne banke Mađarske sudjeluju u strateškim radionicama u Aziji, naročito u Kini. A kako bismo našu slabost pretvorili u prednost, stvorili smo i zasebno Ministarstvo za EU sa Jánosom Bókom na čelu. Isto tako ni u Bruxellesu nismo pasivni, nego smo i tamo otvorili “firmu”;. Nećemo se dakle iseliti iz Unije, nego ćemo ojačati svoje prisustvo. Postoji niz takvih institucija meke moći vezanih za mađarsku vladu: think-tankovi, istraživački instituti, fakulteti – i svi oni rade punom parom u posljednje dvije godine.
Prema tome, postoji velika strategija za Mađarsku. U kakvom je stanju? Mogu reći da još uvijek nije u sasvim dobrom stanju pošto je rječnik koji koristi previše intelektualan. A politička i komparativna prednost moje vlade dolazi upravo iz činjenice da smo u stanju da stvorimo jedinstvo sa narodom u kojem svatko može razumijeti što točno radimo, i zašto. To je temelj naše sposobnosti da radimo zajedno. Narod će jedino braniti plan ukoliko ga razumije i vidi da je dobar za njega. U protivnom, ako je zasnovan na briselskom blebetanju, naš veliki plan neće uspjeti.
“Otključavanje” Mađarske
Nažalost, ono što danas imamo – velika strategija za Mađarsku – još uvijek nije “probavljena” i široko razumljiva masama. Trenutno je ona, rekao bih, sirova i gruba, mogao bih čak reći da nije pisana penkalom nego dlijetom i da će nam trebati još mnogo brušenja kako bismo je učinili razumljivom. Ali u ovom momentu kratko ću predstaviti ono što imamo.
Dakle, esencija velike strategije za Mađarsku – i sada ću se poslužiti intelektualnim rječnikom – je umreženost. To znači da nećemo dopustiti sebi da budemo zaključani u samo jednu od bilo koje dvije nastajuće hemisfere svjetske ekonomije. Svjetska ekonomija neće biti ekskluzivno zapadna ili istočna. Moramo biti prisutni u obje, kako u zapadnoj, tako i u istočnoj. To će imati posljedice.
Prvo, nećemo se upuštati u rat protiv Istoka. Nećemo se upuštati u formiranje tehnološkog bloka koji je suprotstavljen Istoku, niti ćemo se uključivati u trgovinski blok suprotstavljen Istoku. Okupljamo prijatelje i partnere, a ne ekonomske ili ideološke neprijatelje. Ne pribjegavamo intelektualno daleko jednostavnijem putu vezivanja za nekoga, nego idemo svojim putem. To je teško, ali postoji razlog zašto se politika opisuje kao umjetnost.
Obrana „duhovnih temelja“ Mađarske
Drugo poglavlje velike strategije tiče se obrane duhovnih temelja. U njenoj srži je obrana suvereniteta. Već sam dovoljno govorio o vanjskoj politici, ali ova strategija također opisuje i ekonomsku osnovu nacionalnog suvereniteta.
Posljednjih godina gradili smo gospodarsku piramidu. Na njenom vrhu su „nacionalni prvaci”. Ispod njih su međunarodno konkurentne kompanije srednjeg gabarita, a ispod su kompanije koje proizvode za domaće tržište. Na samom dnu su male kompanije i poduzetnici. To je mađarska ekonomija koja može biti temelj našeg suvereniteta.
Imamo nacionalne prvake u bankarstvu, energetici, prehrani, proizvodnji osnovnih poljoprivrednih dobara, u informacijskim tehnologijama, telekomunikacijama, medijima, civilnom inženjerstvu, građevinarstvu, razvoju nekretnina, farmakologiji, obrani, logistici, i u nekom obimu – kroz fakultete u industriji znanja.
To su naši nacionalni prvaci. Oni nisu samo prvaci kod kuće, nego su svi oni i u međunarodnoj areni i dokazali su svoju konkurentnost. Ispod njih se nalaze naše kompanije srednje veličine. Mađarska danas ima 15.000 kompanija srednje veličine koje su međunarodno aktivne i konkurentne. Kada smo došli na vlast 2010. godine, bilo ih je 3.000. Danas imamo 15.000. Naravno, moramo proširiti bazu malih poduzetnika i poduzeća. Ako do 2025. budemo mogli sastaviti mirovni budžet – a ne ratni budžet – pokrenut ćemo veliki program za mala i srednja poduzeća.
Ekonomska baza suvereniteta također znači i da moramo ojačati našu financijsku nezavisnost. Moramo spustiti naš dug ne na 50 ili 60 posto BDP-a, nego na 30 posto, i postati regionalni kreditor. Danas već činimo pokušaje u ovom cilju, a Mađarska pruža državne pozajmice prijateljskim zemljama regije koje su na neki način bitne Mađarskoj. Važno je da, prema ovoj strategiji, moramo ostati proizvodno čvorište: ne smijemo se preorijentirati na ekonomiju usmjerenu na usluge.
Uslužni sektor je važan, ali moramo da očuvamo karakter Mađarske kao proizvodnog čvorišta, jer jedino na taj način možemo u potpunosti iskoristiti potencijal domaćeg tržišta rada. Ne smijemo ponoviti grešku Zapada koristeći gostujuće radnike za određene proizvodne poslove, jer tamo, članovi domaće populacije već smatraju određene tipove poslova nedostojnim sebe. Ako bi se ovo dogodilo u Mađarskoj, potaklo bi proces društvenog rastakanja koje bi bilo teško zaustaviti.
Zaustavljanje demografskog pada
Samo središte velike strategije je mađarsko društvo. Ako želimo biti pobjednici, mađarsko društvo mora biti čvrsto i otporno. Mora imati čvrstu i otpornu društvenu strukturu. Prvi preduvjet ovoga je zaustavljanje demografskog pada. Dobro smo započeli, ali smo sada zaglavili. Potreban je novi zamah. Do 2035. godine, Mađarska mora biti demografski samoodrživa. Ne smije se ni pomišljati na kompenzaciju demografskog pada pomoću imigracije. Zapadno iskustvo pokazuje da sada tamo ima više gostiju nego domaćina, pa dom više nije dom. Ovo je rizik u koji se ne smijemo upustiti.
Za obnovu početnog zaleta demografskog poboljšanja, porezne olakšice za obitelji s djecom vjerovatno će se morati udvostručiti 2025. godine. I to u dva koraka, ali unutar jedne godine. „Filter kapije” morat će kontrolirati priljev onih iz Zapadne Europe koji će htjeti živjeti u kršćanskoj nacionalnoj državi. Broj takvih ljudi nastavit će rasti. Ništa neće biti automatski, bit ćemo selektivni. Oni u zapadnoj Europi nisu bili selektivni. Kako bi jedno društvo bilo stabilno i otporno ono mora biti zasnovano na srednjoj klasi: obitelji moraju posjedovati vlastito bogatstvo i financijsku neovisnost. Puna zaposlenost mora se očuvati, a ključ ovoga je očuvanje trenutnog odnosa između rada i populacije. Posla mora biti za sve koji doista vole raditi. To je dogovor i to je esencija onoga što je u ponudi naše velike strategije.
Također, povezan sa ovom temom je i sistem mađarskih sela. To je posebna baština mađarske povijesti, a ne simbol nazadnosti. Sistem mađarskog sela mora se očuvati. Urbani nivo usluga također mora postojati i u selima. Financijski teret ovoga moraju snositi gradovi. Nećemo stvarati mega-gradove nego želimo praviti gradiće i ruralne oblasti oko gradića, njegujući povijesno nasljeđe mađarskog sela.
Zaština nacionalne posebnosti
Esencija zaštite suvereniteta je zaštita nacionalne posebnosti. To nije asimilacija, nije integracija, nije stapanje, nego očuvanje našeg posebnog nacionalnog karaktera. To je kulturna osnova obrane suvereniteta: očuvanje jezika i izbjegavanje stanja „bez religije. „Nulta religija” (eng. zero religion; prim. a.) je stanje u kojem je vjera odavno nestala, ali je također nestao i kapacitet kršćanske tradicije da nam pruži kulturne i moralne norme ponašanja koje upravljaju našim odnosom prema poslu, novcu, obitelji, seksualnoj orijentaciji i poretku prioriteta o tome kako da se odnosimo jedni prema drugima.To je upravo ono što su zapadnjaci zauvijek izgubili.
Smatram da stanje bez religije nastupa kada se istospolni brakovi prepoznaju kao pravni institut izjednačen sa brakom između muškarca i žene. To je stanje bez religije, u kojem kršćanstvo više ne pruža moralni kompas i vodstvo. Ovo se mora izbjeći po svaku cijenu!
Kada kažemo da se borimo za čast obitelji, ne borimo se samo za čast obitelji kao takve, nego i za očuvanje države u kojoj kršćanstvo i dalje pruža moralno vodstvo našoj zajednici.
“Velika strategija” za sve Mađare ma gdje bili
Konačno, ova mađarska velika strategija ne smije krenuti od „male Mađarske”. Ova velika strategija za Mađarsku mora biti zasnovana na nacionalnim temeljima, mora uključivati sve oblasti naseljene Mađarima i mora prigrliti sve Mađare koji žive bilo gdje u svijetu. Mala Mađarska sama za sebe – mala Mađarska kao isključivi okvir – neće biti dovoljna. Iz ovog razloga ne usuđujem se davati datume, jer morali bismo da ih se držati. Ali unutar dogledne budućnosti, sva podrška koja služi stabilnosti i otpornosti mađarskog društva poput sistema podrške obiteljima – mora se proširiti u cjelosti na sve oblasti naseljene Mađarima izvan nacionalnih državnih granica.
Ovo ne ide u lošem pravcu, jer ako pogledamo na sume potrošene u ovim oblastima od strane mađarske države od 2010. godine, mogu reći da smo potrošili oko 100 milijardi forinti godišnje. Usporedbe radi, tokom socijalističke vlade Ferenca Gyurcsanya godišnji izdatak u ovom domenu iznosio je devet milijardi forinti godišnje. Sada trošimo stotinu milijardi godišnje. To je više nego desetostruko uvećanje.
Jedino preostalo pitanje za nas glasi: kada budemo implementirali veliku strategiju Mađarske, kakvu politiku ćemo moći koristiti da bismo je učinili uspješnom?
Da bi jedna velika strategija uspjela, moramo poznavati sami sebe veoma dobro. Jer politika koju želimo da koristimo kako bismo našu strategiju pretvorili u uspjeh mora biti prikladna našem nacionalnom karakteru. S tim u vezi, naravno, možemo reći da među nama ima razlikâ. Mi Mađari smo po tome specifični. Ali bez obzira na to, postoje zajedničke esencijalne odlike, i upravo je to ono što strategija mora ciljati i na to se fokusirati. Tada nam neće biti potrebni kompromisi ili konsolidacije, nego čvrst stav.
Sloboda nacije i personalne slobode nemaju alternativu
Pored naše raznolikosti, esencija – zajednička srž za koju se moramo držati i na kojoj moramo graditi mađarsku veliku strategiju – jest sloboda koja se također mora graditi ka unutra: moramo ne samo graditi slobodu nacije, nego i osobne slobode Mađara. Jer mi nismo militarizirana država poput Rusije ili Ukrajine. Niti smo hiper-disciplinirani poput Kineza. Za razliku od Nijemaca, ne uživamo u hijerarhijama. Ne volimo nerede, revolucije i bogohuljenje poput Francuza. Niti vjerujemo da možemo preživjeti bez naše države, naše vlastite države, kako to Talijani izgleda misle.
Za Mađare poredak nije vrijednost sam po sebi, nego uvjet neophodan za slobodu u kojoj možemo živjeti živote bez uznemiravanja. Najbliže mađarskom shvaćanju i smislu slobode je iskaz koji sumira život bez uznemiravanja: „Moja kuća, moj dom, moj zamak, moj život i ja – odlučit ćemo što mi pomaže da se osjetim udobno u vlastitoj koži”. Ovo je antropološka, genetska i kulturna karakteristika Mađara, i strategija se mora prilagoditi tome. Drugim riječima, ona također mora biti polazna točka za političare koji žele povesti veliku strategiju ka pobjedi.
Ovaj proces o kojem govorimo – promjena globalnog poretka – neće se dogoditi za godinu ili dvije, nego će trajati 20 ili 25 godina, pa će tokom tih 20 ili 25 godina biti predmet stalnih debata. Naši protivnici će našu strategiju stalno napadati. Oni će govoriti da je proces reverzibilan. Oni će reći da nam treba integracija umjesto zasebnih nacionalnih velikih strategija. Zato će je stalno napadati i raditi na njenom podrivanju. Oni će stalno dovoditi u pitanje ne samo sadržinu naše velike strategije, nego i potrebu za njenim postojanjem. To je borba kojoj se moramo odmah posvetiti, ali tu je vremenski okvir jedan od problema. Jer ako je ovo proces koji će se protezati kroz 20 ili 25 godina, moramo priznati da mi koji to radimo sada ne postajemo mlađi, već starimo i nećemo biti među onima koji će biti u finišu.
Liberali i nacionalisti
Implementacija mađarske velike strategije – naročito njene finalne faze – svakako neće biti naše djelo, nego djelo mladih ljudi koji sada imaju 20 ili 30 godina. A kada razmišljamo o politici, o tome kako da implementiramo takvu strategiju u političkim terminima, moramo shvatiti da će i kod budućih generacija praktično postojati samo dvije pozicije, isto onako kako je to slučaj u našoj generaciji: postojat će liberali i postojat će nacionalisti – samozadovoljni političari s jedne strane i mladi ljudi nacionalističkog sentimenta sa druge strane, koji će čvrsto stajati na zemlji s obje noge.
Stoga moramo da krenemo da regrutiramo mlade ljude, i to sada, za našu stvar. Opoziciju, kao što znamo, konstantno organizira i razmješta na bojište liberalni zeitgeist (njem. „duh vremena”; prim. a.). Njima ne trebaju regrutni napori, jer se regrutiranje događa automatski. Naš tabor je drugačiji: nacionalni tabor se okuplja jedino na zvuk trube i održat će se jedino pod visoko podignutom zastavom. Isto važi i za mlade ljude. Stoga moramo naći hrabre mlade borce nacionalističkog sentimenta. Tražimo hrabre mlade borce koje krase hrabrost i nacionalni duh.
(kraj)
