N akon što je dva dana šutke promatrala izraelsko-američke raketne udare po Iranu, pri čemu su likvidirani i neki od njegovih najviših teokratskih, vojnih i političkih dužnosnika uključujući i samog vrhovnog vođu ajatolaha Ali Hamneia – predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen , oglasila je potrebna i poduzeće za svoju tranzicijsku budućnost!
Foto: Guliver (AP Photo/Efrem Lukatsky)
Neznanje ili nemoć?
Ma koliko ova izjava UvdL-e na prvi pogled ličila na banalnu konotativnu nepismenost, ona nije dokaz semantičkog neznanja. Ona nije ni izraz uobičajene deklarativne vazalsko-poslušničke odanosti Velikom bratu.
Ova ezopovska izjava predsjednice Evropske komisije odraz je njene stvarne nemoći i nemoćne institucije kojoj je na čelu da poduzmu bilo kakvu kredibilnu inicijativu na globalnoj sceni sve dok Evropska unija kao zajednica suverenih država (u kojoj svaka država ima i svoje suverene interese) ne pronađe recept za više unutarnjeg jedinstva, što za sada nije na vidiku.
D ok Španija otvoreno osuđuje izraelsko-američke udare kao jednostrano pribjegavanje sili, druge članice se suzdržavaju od direktne kritike agresije, fokusirajući se isključivo na osudu uzvratnih iranskih akcija odmazde, dok su treće poput Matle, Grčke i Kipra, zbog bliskog ratnog poprišta i tradicionalnog predanja američkih interesa, napada odmajčile vlasti na Rea opozicije
Izjava Ursule von der Leyen o „kredibilnoj tranziciji vlasti” izazvala je burne i dijametralno suprotne reakcije u zvaničnom Teheranu, u opoziciji i iranskoj dijaspori.
Zvanični Iran , iako je uzdrman ubojstvom vrhovnog vođe, odgovorio je neočekivano oštro smatrajući izjavu objavom neprijateljstva i direktnim miješanjem u unutrašnje poslove. Kao prvu recipročnu mjeru Teheran je obnovio raniji proglas po kojem će se sve pomorske i zračne snage svih država članica Unije tretirati kao terorističke ćelije. Prvi put je nedavno učinjen kada je EU odlučila Iransku revolucionarnu gardu (IRGC) uvrstiti na listu terorista. Zvaničnici u Teheranu optužili su Von der Leyen za sprovođenje kolonijalne politike i narušavanje Povelje UN, tvrdeći da “EU, isto kao Izrael i SAD, pokušava u Iranu da instalira marionetsku vlast pod prozirnom maskom takozvanih liberalnih vrijednosti zapadne demokracije”.
U cilju odmazde za takve nakane iranske vojske prošle subote zaprijetile „najžešćom operacijom u istoriji” protiv baze SAD i njenih saveznika, uključujući i jedan u regionu koje su članice Unije (Kipar, Malta, Grčka) ili koje EU naglašeno podržava (zemlje Zaljeva).
Opozicione grupe u Iranu dočekale su izjavu s nadom, ali i sa zahtjevima za konkretno djelovanje zvaničnog Bruxellesa. Nacionalni savjet otpora Irana (NCRI) pozdravio je “promjenu tonu” ali uz prigovor da je “odluka o proglašenju teroristima IRGC-a zakašnjela najmanje tri desetljeća”. Lideri NCRI-a pozivaju EU da „napokon ode korak dalje” i da „zvanični plan ovog opozicionog bloka za tranziciju vlasti u Iranu”.
Princ Reza Pahlavi , najstariji sin posljednjeg iranskog šaha, iako bez ikakvih šansi za obnovu dinastije, oglasio se iz SAD-a i zjavom da je upravo on taj koji ima “obavezu obaviti finalne pripreme za formiranje prelazne vlade”. Pozvao je EU i Ursulu von der Leyen “da prestanu sjediti na dvije stolice” i da “otvoreno, kao SAD i Izrael, stanu uz iranski narod”.
Nejedinstvo unutar EU
Od nedjelje kada se prvi put oglasila, pa do nastanka ovih redova, za svoje najnovije izjave UvdL nije imala punu podršku ni svih članica Unije. Dok je društvenim mrežama pozivala na „kreditnu tranziciju vlasti” u Iranu (šta je to značilo?), ministarstvo spoljnih poslova EU su u zajedničkoj izjavi bili znatno uzdržaniji fokusirajući se na „maksimalnu uzdržanost” i „međunarodno parvo” bez eksplicitnog pominjanja smene vlasti.
Dok UvdL zagovara „kredibilnu” smjenu režima u Teheranu, brojni visoki zvaničnici u Bruxellesu i ministarstva vanjskih poslova većine zemalja članica - strahujući od nekontroliranog kolapsa poluga iranske države - upozoravaju da je „previše rano i opasno” podržava bilo koju opozicionu stranu u Iranu ili izvan zemlje sve dok je stari državni aparat na sceni.
Izgubljeni u geopolitičkom bespuću
Prva javna reakcija predsjednice Europske komisije za izraelsko-američki napad na Iran dovela je, dakle, do paradoksalne situacije: za iransku opoziciju je „historijski zaokret Bruxellesa”. Za zvanični Teheran je riječ o „diplomatskom terorizmu”. A za najveći dio evropskih diplomata „opasan rizik” koji bi mogao još više raspuhati požar na Bliskom istoku.
Zašto se, i kako se, EU toliko zaplela u bespuću između trenutne diplomatske nužnosti i geopolitičke realnosti na Bliskom istoku? Da li bi "kredibilna tranzicija" vlasti u Iranu kakvu zagovara UvdL doista mogla biti spasonosna i za Evropu, ili bi to za Bruxelles mogao biti novi Afganistan - ne zaliječena trauma važnih transatlantskih saveznika koji su se nakon dvadeset godina uzaludne "demokratizacije" Talibana (od 2001. do 2001. do 2001. godine) sramotno porušili na Aziju. se Bliski istok povezuje s Indijskim potkontinentnom, srednjoazijskom i Arapskim morem - ponovo je predato u ruke nedemokratiziranim talibanima koji su upravo nekoliko dana uoči aktuelnih izraelsko-američkih raketne invazije u Iranu izazvale su novi obnovljeni rat s Pakistanom, što dodatno destabilizira cijelu regiju i oteče.
Četiri moguća pravca djelovanja EU
Diplomatskim pritiskom i pozivima na deeskalaciju na Bliskom istoku EU će i dalje pokušavati zadržati ulogu medijatora kako bi se eventualno izbjegao totalni regionalni sukob svih sa svima. Jedino u tom kontekstu se i može razumjeti “maksimalna uzdržanost” i “poštovanje međunarodnog prava” na što je u prošlu subotu pozivala i Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas. Za bilo kakvo kolektivno strateško djelovanje EU sada nema potencijal.
Drugi pravac djelovanja Unije su striktno omeđene sigurne i ekonomske mjere u cilju zaštite pomorskih ruta u kriznom području iu cilju zaštite evropskih građana u tom regionu, uključujući mogućnost aktiviranja evropskog Mehanizma za civilnu zaštitu. Pod ovu opciju spada i najnužnije vojno prisustvo vodećih članica EU u širem području Perzijskog zaljeva. Francuska je u subotu prva poslala dodatna ratna plovila kao podršku vlastitoj vojnoj bazi u Abu Dabiju, u cilju podrške deeskalaciji i osiguravanja sigurnog prolaza kroz Hormuški tjesnac putem nadzora i dodjeljivanja informacija. Njemačka je u nedjelju najavila dodatnu zaštitu svojih vojnika u Iraku i (za sada!) bez sudjelovanja u direktnim vojnim operacijama protiv Irana. Velika Britanija se nakon kratkotrajnog oklijevanja očekivano priklonila SAD-u ustupanjem vlastitih vojnih baza u regionu za američke vojne operacije ali bez sudjelovanja u ratu. Grčka je odlučila poslati svoju fregatu i borbene avione na Kipar...Sve je ovo tek početak, odluka će se mijenjati iz vremena u trenutku kako Trumpov nepromišljeni rat bude uvlačio svijet u energetske i sigurne neizvjesnosti.
Već sada je vidljivo da iz minute u minutu vojno-sigurnosna slika u Zaljevu obuhvatnom raste, ali suštinski je sve isto: vuk dlaku mijenja, ali ćud ostaje! Na ovaj ili onaj način Zapad je ujedinjen protiv Teheraje ne zato što je Iran nuklearna prijetnja (kao što to nije bio ni Irak 2003.), već što ne drži do proklamiranih vrijednosti Zapada i što realno jeste potencijalna prijetnja Izraelu kao povijesnoj zapadnoj frustraciji.
Energetska stabilnost je jedan od evropskih imperativa na Bliskom istoku nakon što je EU samovoljno pokrenula tradicionalne kanale snabdijevanja iz Rusije. Zbog moguće selektivne blokade Hormuškog tjesnaca od strane iranskih snaga i skoka cijene nafte na svjetskom tržištu, EU je u paničnim zasjedanjima radi procjene ekonomskih eventualnih blokada perzijske nafte, gasa i drugih vitalnih roba koje ka evropskom tržištu prolaze Hormuškim vodama.
Četvrta opcija koja je trenutno dostupna u Europskoj uniji su nove i eventualno još strožije sankcije protiv Irana , koje su pod različitim vidovima UN-ovih i zapadnih kaznenih mjera već pola stoljeća - od Islamske revolucije 1979. godine.
Opake pravne smicalice
I ne samo to. Od 2015. godine Iran je jedini u svijetu pod posebnim, jedinstvenim, režimom sankcija. Pravni unikum u međunarodnom pravu poznat kao “snapback mehanizam” sastavni je dio UN-ovog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine i prateće Rezolucije 2231 Vijeća sigurnosti (VS) osmišljen isključivo kao "sigurnosna kočnica" koja garantira da će se globalne sankcije automatski, bez konsenzusa velikih sila, vratiti uvijek kada se na sporazume o sporazumu ocjenjuju nuklearne vlasti. Ovaj mehanizam je imao pravno ograničen desetogodišnji rok trajanja (do 18. oktobra 2025. godine) nakon čega bi iranski nuklearni dosije trebao biti trajno zatvoren, a Iran se dočepati toliko očekivanog oslobađanja od sankcije.
Ali! Pred sam istek desetogodišnjeg roka, eVropska trojka: Francuska, Njemačka i Velika Britanija (E3) reaktivirala je ovaj mehanizam u avgustu te iste godine (2025.) zbog ocjene da je Iran navodno prešao crvene linije u obogaćivanje urana, te što je istovremeno zabranio pristup inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Tako je nuklearni sporazum zapadnih saveznika, UN-a i Irana (JCPOA) po načelu automatizma “snapback mehanizma” propao, a Evropska unija je u tome imala ključnu ulogu.
EU kao sukreator najnovije agresije na Iran
Krajem te, 2025. godine, EU je ponovo, ovoga puta samostalno, uvela nove sankcije Iranu zbog navodne “nuklearne proliferacije”, širenja nuklearnog programa. Takvim potezom Evropska unija nije samo prva potkopala konačno zaživljavanje nuklearnog sporazuma, već je još tada zatvorila vrata svakoj “kreditnoj diplomatskoj aktivnosti” sa Iranom, što se navodno sada toliko zalaže. Da i ne govorimo o besmislu auktualnih evropskih poziva iranskim vlastima na “deeskalaciju” dok se istovremeno javno ili prešutno stoji uz bok akterima sukcesivne agresije tradicionalnih evropskih saveznika (Izrael-SAD) na zemlju čiji su moderni civilizacijski korijeni stari 2500 godina, deset puta stariji od SAD-a!
Zar podsjećati i da je od proglašenja Islamske Republike, Iran pod totalnom zabranom kupovine teškog naoružanja od bilo koga i pod zabranom legalnog izvoza vlastitog naoružanja i dronova bilo kome. Zabranjeno mu je svako obogaćivanje urana i rad na razvoju reaktora uključujući civilne programe poput nuklearnih elektrana. Pojedinci i pojedini pravni entiteti iranskog nuklearnog i raketnog programa su pod zabranom putovanja u zemlju Zapada, a njihova imovina je zamrznuta. Evropske sankcije Iranu su dodatno pooštrene zbog iranske isporuke dronova i raketa Rusiji, te zbog iranske podrške oružanim grupama na Bliskom istoku i oko Crvenog mora. U januaru ove, 2026. godine, EU je uvela i najnoviji paket sankcija Iranu “zbog krvave represije nad prosvjednicima koji su se demokratskim sredstvima borili za smjenu teokratskog režima u Teheranu”!
Zašto je sve ovo važno za tumačenje aktualne krize?
Aktiviranje „snapback” mehanizma od strane evropskih potpisnica (E3 – Francuska, Nemačka, UK) od avgusta prošle godine bilo je presudan korak i jasan signal da je „mirotvorna” Evropska unija koja je pravno očistila teren za najnovije izraelsko-američke udare: Iran je ponovo usredsređen na zavodljivih diplomatskih pregovora proglašen zemljom koja krši međunarodno pravo pod mandatom UN-a. Istodobno, reaktiviranje “snapback” mehanizma po automatizmu njegove primjene, onemogućilo je Rusiju i Kinu da diplomatsku zaštitu Irana unutar institucija UN-a. Time Evropska unija perfidno, ali na najizravniji način, pomaže SAD-u u razaranju BRICS-a, što će ovdje uskoro biti zasebna tema imajući u vidu da je Iran zajedno s Egiptom, Etiopijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (kojeg Iran sada gađa) punopravni član ove interesne zajednice od 1. januara 2024. godine.
“Snapback” je po svojoj zlonamjernoj suštini, dakle, vrlo opaka pravna zamka koja, uz ostalo, omogućava reaktiviranje sankcije Iranu jednim potezom pera u svakom trenutku, pretvarajući režim u Teheranu od “partnera u sporazumu” u “međunarodnom pariju” koji se, kad god zatreba Zapadu, može diplomatski obesmisliti, a potom pokušati.
Upravo takvu “predstavu” dakle gledamo: scenario je djelo zapadnih saveznika; Izrael je glavni redatelj agresije; Iran je pozornica; europska birokracija i briselska okultna oligarhija su statistika; SAD su glavna diva još jedne sramotne geopolitičke predstave s nepodnošljivim nemoralom i nesagledivim globalnim posljedicama.