Brisel/Bruxelles, 13.06.2008. - Nako prvih zvaniènih podataka o negativnom ishodu referenduma o Lisabonskom reformskom ugovoru, predsjednik Evropske komisije Žoze Mauel Barozo/Jose Manuel Barroso pozvao je na nastavak procesa ratifikacije Ugovora u svih ostalih 18 zemljama èlanica u kojima ratifikacija nije obavezna referendumom.
Prema službenim podacima, protiv Lisabonskog ugovora glasalo je 53.4 posto irskih biraèa, a za Ugovor 46.6 posto. Sa ukupno 862,415 negativnih glasova, odbaèen je Ugovor koji je trebalo da služi Evropskoj uniji od 495 miliona stanovnika. Do sada najveæu unutaraevropsku institucionalnu i politièku krizu, izazvala je dakle populacijska manjina od svega 0,00175 posto ukupnog stanovništva Evropske unije.
Jedina pouka irskog nokauta je još jednom potvrðeno pravilo da konaèna odluka o ishodu ovakvih i svih drugih glasanja ne zavisi od stvarnog vladajuæeg mišljenja, veæ od onih koji izaðu na birališta da bi glasali protiv, a zatim i od onih meðu ‘tihom veæinom' pozitivno opredijeljenih koji iz liènog komformizma ne izaðu na glasanje. Zbog toga se u sjedištu Evropske unije i strahovalo da bi slièan rezultat glasanja kao u Irskoj mogao biti i u drugim zemljama kada bi se o Ugovoru odluèivalo referendumom.
Predsjednik Evropske komisije Žoze Manel Barozo ipak smatra da "ishod irskog referenduma ne treba shvatiti kao glas protiv Evropske unije, jer je potpise na Lisabonski ugovor stavilo svih 27 predsjednika država ili vlada evropskih èlanica, do sada je 18 nacionalnih parlamenata Ugovor podržalo, u još toliko èlanica proces ratifikacije bi trebalo obaviti, a samo jedna èlanica je do sada rekla Ugovoru ‘ne'. To najbolje govori da proces ratifikacije treba nastaviti", izjavio je Barozo na specijalnoj konferenciji za novinare sazvanoj u sjedištu EU odmah nakon objavljivanja rezultata iz Dablina.
Barozo, kao i veæina evropskih lidera koja se do sada oglasila povodom teškog udarca ideji unifikacije Evropske unije smatra da Lisabonski ugovor "nije mrtav". On ne prihvata ni ocjene zapadnih analitièara i izvještaèa iz Brisela da je Evropska unija zapala u do sada najozbiljniju institucionalnu krizu od osnivanja. Slaže se, meðutim, da je "duboka i detaljna analiza uzroka negativnog ishoda u Irskoj neophodna što prije, a prava prilika za to æe se pružiti veæ narednog èetvrtka i petka (19. i 20. juna) za kada je odranije zakazan redovni samit evropskih šefova država ili vlada Evropske unije u Briselu.
Priznali ili nepriznali, neuspjeh referenduma u Irskoj težak je udarac za Evropsku komisiju, za glavne zagovornike Lisabosnkog reformskog ugovora - Njemaèku i Francusku, za Evropsku uniju kao asocijaciju dobrovoljno udruženih èlanica, koja se tek ‘pridigla na noge' nakon teškog nokauta kojeg su joj zadali Francuska i Holandija odbacivanjem prijedloga prvog evropskim ustavom 2005. godine, na kojem su predano i doista vizionarski radile sve èlanice Unije punih pet godina.
Pod snažnim vodstvom njemaèkog predsjedništva Evropskom unijom, u prvoj polovini prošle godine, èlanice Unije su se u oktobru u Lisabonu jednoglasno dogovorile o prijedlogu alternativnog reformskog ugovora u kojem su zadržane najvažnije odredbe propalog ustava, ali su i odbaèene sve one odrednice koje su smetale zagovornicima decentralizirane Unije. Ugovor je 13. decembra prošle godine, takoðe jednoglasno potpisan u Lisabonu, èime je i otvorena formalna procedura ratifikacije u svim zemljama èlanicama. Bez toga, ni jedan zajednièki ugovor EU ne može postati pravosnažan. U 26 èlanica Unije, za takvu verifikaciju zajednièkih ugovora nadležni su nacionalni parlamenti, a samo u Irskoj od oko 4 miliona stanovnika, takva ustavna nadležnost dodijeljena je opštenarodnom plebiscitu. Da je sve išlo po voznom redu iz decembra prošle godine, Lisabonski reformski ugovor je trebalo da stupi na snagu 1. januara naredne (2009.) godine.
"Irskim 'ne' institucionalni problemi s kojima se EU suoèava u posljednjih desetak godina, dramatièno su pogoršani. Ugovorom iz Nice iz 2000. godine, Unija je ‘kapacitirana' na najviše 27 èlanica i dalje proširivanje je i praktièno i pravno zaustavljeno dok se ne izvrširi unutrašnja reorganizacija institucija za nove izazove. S pravom se pretpostavljalo da buduæa Unija sa više od tadašnjih 15 èlanica neæe moæi biti efikasna ni u odluèivanju niti u spovoðenju vlastitih odluka nakon najveæeg proširenja iz maja 2004.godine, kada je u jednom paketu primljeno deset zemalja s pretežno istoèno-komunistièkom prošlošæu, te nakon posljednjeg proširenja kada su, uz neoèekivano velike ustupke, prvog januara 2007. primljene, ispodprosjeèno pripremljene Bugarska i Rumunija.
Šta i kako dalje, pitanja su na koja æe EU morati tražiti brze odgovore, jer Hratska je "u petoj brzini" pristupnih pregovora. Makedonija, koja je takoðe u statusu kandidata, najavljuje otvaranje pregovora do kraja ove godine, Srbija se u ovoj godini nada statusu kandidata. Albanija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora se, s pravom, tome takoðe nadaju, jer im je iz Brisela poèetkom godine obeæana snažnija podrška i brži proces približavanja Evropskoj uniji. Kakve æe i koliko teške posljedice po zemlje Zapadnog Balkana biti, teško je u ovom èasu izmeriti apotekarski precizno. Ali je veæ sada izvjesno da æe najveæa "kolateralna šteta" irskog referenduma biti upravo zemlje balkanskog podruèja, jer je Lisabonski reformski ugovor ponovo otvarao vrata EU koja su ugovorom iz Nice bila
zatvorena za nove èlanice sve dok se ne naprave radikalne unutrašnje institucionalne reforme. A pravni osnov za takve tumbacije trebalo je da bude novi reformski Ugovor, kojeg od prošlog èetvrtka ponovo više nema.
Ipak, prvenstveno zbog sebe same, Evropska unija æe morati brzo potražiti izlaz iz sadašnjeg šoka, jer se ne radi samo o jednom ugovoru, veæ i o kredibilitetu cjelokupne šestoèlane osnivaèke grupe prvobitne Zajednice za ugalj i èelik, meðu kojima su na prvom mjestu Njemaèka i Francuska, iz koje se kasnije razvijala danas najjaèa ekonomska sila svijeta. Sluèaj "Irska" zaslužuje mnogo ozbiljniju analizi nego 2001. godine, kada je takoðe na referendumu odbacila Ugovor iz Nice, i zbog toga što je u tadašnju vrlo siromašnu Irsku, od prijema u EEZ 1973. godine do sada, uloženo više od 62 milijarde eura u razavoj i sustizanje ostalih èlanica Unije. Po glavi stanovnika, to je najveæe ulaganje u jednu èlanicu od kako EU postoji. Od najsiromašnije zemlje Zapadne Evrope, Irska je na evropskim fondovima izrasla u "privredno èudo" koje se danas izuèava na katedrama ekonomskih studija širom svijeta. Zbog tolikih kontrasta u poimanju koristi i štete od "zajedništva u razlièitostima", vrlo moguæi scenario daljih dešavanja unutar EU mogao bi biti "Evropska unija u više brzina", koju "lokomotiva" cijele Unije - Francuska i Njemaèka veæ odavno i zagovaraju.(Prireðeno za RDW, Bon(Bonn)