Prije osam godina, u vrijeme predizborne kampanje odlazećeg predsjednika Baracka Husseina Obame, novinarskim poslovima sam se bavio iz sjedišta Evropske unije i tada sam, kao i većina evropskih koleginica i kolega, bio strastveni navijač ovog slatkorječivog, srceparajućeg govorničkog 'zavodnika'.
Prvo ogromno razočarenje sam, kao i većina njegovih "navijača" doživio kada je Obama prihvatio Nobelovu nagradu za mir nedugo nakon što je 20.1.2009. stupio na predsjedničku dužnost, i prije nego što je išta konkretno učinio za mir u svijetu. Smatrao sam to tada, smatram i danas, nemoralnim činom i poltronstvom koje makar američkom predsjedniku nije bilo potrebno.
Brzo nakon toga uslijedili su događaji na globalnoj sceni kojima su upravljale američke i partnerske obavještajne službe, te lobisti onih „1 posto bogatih koji upravljaju sa 99% ostatka svijeta“ i kojima Obama očigledno nije bio dorastao. Tačno godinu dana od stupanja na dužnost, započeli su masovni „demokratski“ protesti u Tunisu koji su se ubrzo proširili na Sjevernu Afriku i Bliski Istok. Prvo obavještajci, zatim političari i mediji prozvali su to „Arapskim proljećem“. Uslijedila su svrgavanja nedemokratskih ali legalih režima u ovom dijelu svijeta i nametanje američke demokratske „demokratije“; uslijedili su najsvirepiji zločini između muslimana Šijita i Sunita; Al Kaida koja je 1993. nastala kao recidiv američke invazije Iraka u Zaljevskom ratu početkom 1991. (rat za naftu) prerasla je u tzv. islamsku državu; nigerijski Talibani su se izrodili u monstruoznu džihadističku skupinu Boko Haram; uništeni, radikalizirani i zavađeni Irak je ostavljen Iračanima i ISIL-u; zatim Libija, Somalija, Afganistan, Mali, Sirija...
Za osam godina Baracka Husseina Obame, njegova administracija ni na Balkanu nije ostvarila niti jedan vidljivi pozitivan rezultat. Ispunio je, međutim, predizborno obećanje i povukao američke trupe sa iračke spaljene zemlje koju su SAD po drugi put 'spektakularno' okupirale 2003. godine pod lažnim optužbama za posjedovanje oružja za masovno uništenje, a stvarna namjera je i bila i ostala da se Perzijski zaljev sačuva kao "američko jezero".
Prije samog odlaska iz Bijele kuće, Obama je na iritirajuće blisku distancu s Rusijom rasporedio američke trupe u Poljskoj izazivajući Putina na kontrapoteze. Za njegova „demokratskog“ mandata Velika Britanija je izglasala izlazak iz Evropske unije, a sama EU nije imala nikakvu konkretnu podršku Amerike osim verbalnu, NATO se i za njegova osmogodišnjeg mandata sve više udaljavao od pacifističke doktrine iz 1949. kada je osnovan i postajao sve više političko-vojna mašinerija za pokoravanje interesima ječeg.
Barak Hussein Obama je najzaslužniji što je eksentrični narcis, Donald John Trum, postao američki predsjednik, jer je upravo njegovim zaslugama Demokratska stranka Amerike, u djelu i liku Hillary Rodham Clinton, imala lošeg protukandidata. Uz sve ostalo, zbog promašaja u vanjskoj politici za vrijeme vršenja dužnosti državne sekretarke, upravo bivši predsjednik Obama je gospođu Clinton smijenio s tog visokog položaja. Prema govorljivom Obami, dakle, moguće je da Hillary ne može biti ministrica vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, ali može biti predsjednica. Također, zar je zaboravljeno da je za vrijeme demokratske vlasti u SAD u Bosni i Hercegovini trajao rat duže od 40 mjeseci?
Osim Obaminih zasluga, Donald John Trump je novi američki predsjednik i zbog niza drugih unutarameričkih i globalnih razloga sigurnosnog, društvenog, ekonomskog, migracijskog, socijalnog...karaktera, te zbog globalno aktuelnog trenda desnopolitičkih ideologija i populizma kao derivata etnonacionalnih, sigurnosnih, ekonomsko-socijalnih kriza, globalnog terorizma i moralne dekadencije. Oblici ovih kriza su danas manje ili više prisutni svuda - od Evropske unije i Baltika, Istočne Evrope, Sjevene Afrike, Bliskog Istoka, Azije, u Indiji do Amerike.
Po čemu će Donald John Trump biti upamćen kao 45. američki predsjednik? Da li će Evropu prepustiti samu sebi, a Evropsku uniju još više destabilizirati? Kakvi će stvarno biti odnosi s ruskim predsjednikom Putinom odnosno da li će 'tramputin' vladati svijetom? Da li će uskratiti dolare za mamutske rashode NATO-a kako bi ga natjerao na neminovnu transformaciju u silu mira i odbrane a ne nametanja demokratije? Hoće li pokušati zaustaviti kinesku ekonomsku revoluciju? Hoće li poništiti Obamine aranžmane na Kubi? Da li će svojim poslovnim iskustvom uspjeti nadomjestiti neiskustvo u politici? Šta će njegova administracija učiniti prema Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini. Da li će uopšte uspjeti vladati Amerikom...?
Svim ovim i drugim izazovima i preteškim pitanjima za ovaj čas, nužno ćemo se vraćati svi nakon prvog Trumpovog obraćanja naciji i njegovih prvih praktičnih koraka na unutarnjem i međunarodnom 'bojnom polju' pa sve do isteka prvog mandata. Amerika je ipak Amerika. (Redistribucija ovog sadržaja je dozvoljena!)