(geopolitika.news:https://www.geopolitika.news/analize/politicki-eksplozivna-ostavka-trumpovog-obavjestajca-smak-istine-mracna-buducnost-medija/
Dramatično srljanje prema trećem, a ako se bude dalje razbuktavalo, moguće i posljednjem Svjetskom ratu, u našoj je regiji gotovo potpuno prigušilo vijest od 17. ožujka o neočekivanoj ostavci direktora američkog Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma (National Counetterrorism Center-NCTC), Joea Kenta.
Stjecajem profesionalnih okolnosti uvjerio sam se uživo da su, za razliku od kontroliranih, američki i svjetski mediji ovom događaju posvetili zasluženu pozornost. Uočljivo je, također, da je javni narativ o ovoj politički eksplozivnoj ostavci, u samoj Americi zapanjujuće ideologiziran.
Foto: U.S. Air Force/Trevor Bell
Tko je Joe Kent?
Na ovom mjestu je dovoljno podsjetiti kako se radio o “special forces” veteranu, bivšem obavještajcu i pripadniku američkih elitnih specijalnih snaga Green Berets, koji je nakon 20 godina vojne službe izašao s činom Chief Warrant Officer 2 (CW2) što najbližem hrvatskom vojnom ekvivalentu odgovara činu višeg časnika. U javno dostupnom životopisu se također navodi da je iz Američke vojske izašao „s izvanrednim operativnim iskustvima iz Iraka i Afganistana, posebno u sektorima specijalnih operacija, obuke stranih boraca i „protupobunjeničkih operacija“. Otkako je u politici, dva puta je bio republikanski kandidat za američki Kongres iz države Washington (2022. i 2024.) i oba je puta izgubio od protukandidata Demokratske partije.
Usprkos političkim neuspjesima u izbornoj bazi, Donald Trump ga je na početku svog drugog predsjedničkog mandata imenovao za direktora NCTC-a uz tipičnu trampističku promociju kao “odvažnog američkog heroja” i “velikog domoljuba”.
Zašto je ova ostavka toliko politički eksplozivna?
U pismu koje je uputio američkom predsjedniku Kent navodi: „Nakon dugog promišljanja, odlučio sam podnijeti ostavku na poziciju direktora Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma. Ne mogu savjesno podržati aktuelni rat u Iranu, jer Iran nije predstavljao neposrednu prijetnju našoj zemlji, i jasno je da smo u ovaj rat ušli pod političkim pritiskom Izraela i njegovog snažnog američkog lobija“, navodi se o pismenoj ostavci „s trenutačnim učinkom“.
U izjavi za podcast poznatog američkog novinara Tuckera Carlsona, koju je dao dan kasnije, prvi američki ‘protuterorist’ podsjeća svoje nadređene i američku javnost da je u Iranu od 2004. godine na snazi „vjerska odluka (fetva) kojom je zabranjen rad na razvoju nuklearnog oružja, i da takvu odluku svako može lako pronaći u javnoj sferi“.
Kent u podcastu precizira i da SAD nisu imale nikakve obavještajne podatke koji bi ukazivali na to da je ajatolahova fetva prekršena, ili da neko namjerava da je ukine.
„Znali smo, međutim, za iranske namjere o blokadi Hormuškog tjesnaca u slučaju napada na njihovu zemlju. Sve te stvari su nam bile prilično dobro poznate, ali je do izraelsko-američkog udara ipak došlo“, izjavio je Kent Carlsonu – koji je u izbornoj predsjedničkoj kampanji, kao i Kent, također bio jedan od glavnih Trumpovih promotora. Nekoliko mjeseci nakon izbora, Carlson je postao jedan od najoštrijih kritičara Trumpove vanjske i unutarnje politike.
Senzacionalni iskaz
U podcastu Tackera Carlsona, sada već bivši čelnik američkog Centra za borbu protiv terorizma otkrio je i jednu senzacionalnu činjenicu: da se na dan početka 12-dnevnog izraelsko-američkog rata protiv Irana u lipnju prošle godine, u Bijeloj kući susreo s Charleom Kirkom, jednim od najdražih Trumpovih savjetnika sve do terorističkog smaknuća početkom rujna prošle godine. Tom prilikom, prema istom iskazu, Charlie se povjerio Kentu da je upravo bio u Ovalnom uredu „kod predsjednika, na njegov zahtjev“ kako bi se razgovaralo o napadu na Iran. „Tada mi je Charlie rekao: Joe, nemoj dopustiti da uđemo u rat protiv Irana. Vrlo glasno, i vrlo uzbuđeno mi je to rekao tijekom kratkog susreta na Zapadnom krilu. Gledao me je direktno u oči i bio je vrlo fokusiran na to što govori“ – izjavio je Kent pred kamerama Tackera Carlsona 18. ožujka.
U nastavku Kent je izgovorio i ono što će zasigurno Trumpa najviše zaboljeti, i što mu zasigurno nikada neće oprostiti: „Nakon što mi je Charlie kao jedan od najboljih savjetnika predsjednika Trumpa otvoreno govorio protiv rata s Iranom, i kada me je molio da to ne učinimo, već da ponovo razmotrimo naše, američke, odnose s Izraelom – on je nekoliko mjeseci kasnije ubijen za govornicom!“
Bolne optužbe
Kao direktor Nacionalnog Centra za borbu protiv terorizma, Kent je bio u samom vrhu obavještajnog aparata SAD-a, pa se njegove tvrdnje o bezrazložnosti izraelsko-američkih napada na Iran, te njegovo sugestivno upiranje prstom u moguće planere Charlievog ubojstva, mogli bi se prevesti i kao dokazi da se povjerljivi obavještajni podaci ipak politički manipuliraju, svjesno iskrivljuju i medijski zloupotrebljavaju. Ovakva Kentova izjava predstavlja ozbiljnu i vrlo bolnu optužbu na račun Trumpove administracije, ali i alarm za svaku ozbiljnu državu, osobito za SAD i Izrael u ovom kritičnom trenutku multivektorskog sukoba u Perzijskom zaljevu kada se izraelsko-američka strategija „šoka i strahopoštovanja“ očigledno urušava.
Kentova ostavka otvara još nekoliko izuzetno delikatnih tema u, i oko, Bijele kuće. Prva tema je povjerenje u obavještajne službe: ako šef glavne protuterosrističke institucije kaže da iranska prijetnja nije bila realna po američke nacionalne interese – američka i svjetska javnost imaju dobre razloge sumnjati u opravdanost bestijalnih napada na Iran koji su već prouzročili hiljade ljudskih žrtava i nesagledivu sigurnosnu, energetsku i ekonomsku krizu.
Druga važna tema koju Kentova ostavka otvara je moment u kojem se on odlučio povući: stvarna američko-izraelska nadmoć nad Iranom? – kako tvrde najviši vojni i civilni zvaničnici napadačke koalicije, ili se ipak radi o ratnoj kaljuži – na koju su ih njihovi sigurnosni izvori upozoravali, a bahati predsjednici i generali ignorirali?!
Prve Trumpove reakcije
Čim je pismeno obaviješten o ostavci “s momentalnim učinkom” Trump je svog doskorašnjeg miljenika i “velikog američkog heroja” klevetnički žurno opisao kao “vrlo slabog momka po pitanjima sigurnosti” – pokušavajući, naravno, umanjiti težinu Kentovih izjava o brzopletosti i bespredmetnosti ulaska u rat s Iranom.
Prve Trumpove reakcije suštinski su bile manje okrenute prema samom prvom američkom protuobavještajcu koji je očigledno dobro sagledavao posljedice američkog upadanja u Zaljevsku krletku, a više su namijenjene ublažavanju percepcije o rastućem razdoru unutar Trumpove izborne baze raspolućene između onih koji nisu željeli nepromišljeno američko srljanje u Perzijskom zaljevu, i onih koji podržavaju nastavak vojno-ekonomskog onesposobljavanja Irana.
Kao i za sve druge koji su ga napustili, američki predsjednik je za Kenta početkom ovog tjedna rekao da ga “nije dobro poznavao”. S arogantnom podrugljivošću koja je postala njegovim znakom raspoznavanja, Trump je odbacio i Kentovu tvrdnju da Iran nije bio neposredna prijetnja američkim nacionalnim interesima. “Kada sam pročitao njegovu izjavu o ostavci shvatio sam da je dobro što je otišao, jer je rekao da Iran nije prijetnja. Iran je prijetnja svakoj zemlji, Iran je prijetnja cijelom svijetu”, rekao je Trump u osobnu obranu iako je čak i većini Amerikanaca jasno da je Kent u pravu: Iran nije prijetnja nikom osim ideolozima “Velikog Izraela”.
Što je još Kent napisao i rekao? I zašto?
Ma koliko Trumpove objede svojih bivših suradnika bile ekstrovertne i dogmatične, Kentova ostavka je ipak vrlo bolna ne samo za Trumpa, već i za njegovu administraciju, jer se od njih odmetnuo još jedan od najistaknutijih zagovornika pokreta MAGA i Trumpove retoričke inklinacije ka “Americi na prvom mjestu”. Odmetnuo se u najdelikatnijem trenutku po Trumpa!
U svom pismu o ostavci i kasnijim javnim nastupima, Kent brutalno optužuje Trumpa da je dopustio da ga “izraelski dužnosnici i utjecajni američki mediji obmanu dezinformacijama kako bi zajedno s Izraelom ušao u rat protiv Irana”. Kao “Gold Star” suprug (izgubio je suprugu u ratu protiv ISIS-a), Kent uvjerava američku javnost da kao visokopozicionirani službenik obavještajnog sektora nije mogao “mirne savjesti slati nove generacije Amerikanaca da ginu u ratu koji ne služi američkim nacionalnim interesima”.
Usprkos tome, glasnogovornica Bijele kuće, Karoline Leavitt, nije oklijevala iskoristiti svoju ulogu Trumpove papige kako bi u javnosti dodatno zaoštrila situaciju informacijom da je Kent “pod FBI istragom zbog mogućeg curenja povjerljivih informacija prema medijima”. Naravno, Kentovi pristaše to vide isključivo kao pokušaj diskreditiranja još jednog visoko pozicioniranog “zviždača” koji se usudio javno usprotiviti ratu. To najbolje govori da i besprijekorna vojna biografija bilo koga, u političkom diskursu ne funkcionira kao neutralna činjenica, nego kao fleksibilni simbolički resurs čije značenje danas u SAD-u zavisi isključivo od ideološkog i medijskog okvira unutar kojeg se takav “resurs” aktivira.
Prvo javno prokazivanje izraelskog lobija
Kentove izjave o utjecaju Izraela i izraelskog lobija u SAD-u na početak rata protiv Irana su upravo ono što izaziva najoštrije reakcije u američkoj politici i medijima. Većina američkih konzervativnih medija to smatraju najspornijim dijelom njegove ostavke. Bijela kuća ih odbacuje kao netočne, većina republikanskih političara ih ocjenjuje teorijama zavjere ili čak antisemitizmom. Samo poneki od visoko pozicioniranih političara obje američke političke partije podržavaju Kentovu ključnu tvrdnju: da prije američko-izraelskih napada na Iran nije bilo nedvojbenih dokaza o neposrednoj prijetnji po američke nacionalne interese!
Suma-sumarum, Kentova ostavka je ipak prva među visokim službenicima Trumpove administracije čiji je izravni motiv aktualni rat protiv Irana, u koji su se SAD, pod nespornim utjecajem Izraela, nepromišljeno zaglibile! To je i prva ostavka koja razotkriva očito duboke podjele među Trumpovim saveznicima oko njegove ekstrovertne, spektatorsko-teatralne vanjske politike.
Kentova ostavka nije čin iskričavog incidenta, nego je osobno vidim kao višeslojnu kombinaciju brojnih faktora: neslaganje s administracijom oko procjene prijetnje Irana po američku nacionalnu sigurnost; protivljenje novim ratovima na Bliskom istoku općenito; uvjerenje da je odluka o napadima na Iran lani u lipnju i sada donesena pod pritiskom Izraela; te očigledno rastući ideološki raskol unutar Trumpova MAGA pokreta i unutar same administracije.
Kent nije usamljen
To govori da Kent nije usamljeni Mohikanac u Trumpovoj administraciji kada je riječ o obrani proklamirane protu-intervencionističke politike aktualne američke vlasti. „Zviždača“ ima još, razlika je samo u intonaciji i diskursu.
Kentov stav o ratu u Iranu je radikalan i konfliktniji od stavova potpredsjednika JD Vancea na primjer (kojeg već tjednima nema u javnosti)! JD Vance je prije intervencije u Iranu javno izražavao skepsu prema takvom 'pothvatu' naglašavajući da bi SAD trebale odlučno izbjegavati „endless war“, ali nije neposredno napadao administraciju istim intenzitetom i vokabularom kao Kent, niti se želio izravno konfrontirati predsjedniku kao što je to učinio Kent. Vanceova taktika je kritizirati iznutra, ali slamanje samog sustava na čijem čelu je Trump – svakako ne. Njegova taktika je balansiranje između odanosti političkom bloku kojem za sada bespogovorno služi (MAGA) i legitimne proturatne retorike temeljene na projektu „Amerika na prvom mjestu“.
Kentovi stavovi su radikalniji i od stavova Tulsi Gabbard, bivše vojne časnice (služba u Nacionalnoj gardi, Iraku i Kuvajtu). Mnogo važnije od njene vojne karijere za ovo razmatranje je njena aktualna funkcija direktorice Nacionalne obavještajne službe SAD-a (National Intelligence -DNI) pod čijom je nadležnošću čak 18 američkih obavještajnih agencija i još pritom savjetuje predsjednika o sigurnosnim prijetnjama, sudjeluje u strateškim odlukama na najvišoj razini. Najmanje je, dakle, bivša oficirka i političarka, već je jedna od najmoćnijih sigurnosnih poluga u SAD-u.
Za razliku od JD Vancea i Kenta, Tulsi Gabbard je najdosljedniji proturatni glas Amerike. Vrlo je oštra i konkretna protivnica američkog intervencionizma tvrdeći da ratovi širom svijeta nisu u američkom nacionalnom interesu, da sukobi na Bliskom istoku destabiliziraju cijelu regiju i da kao krajnju i dugoročno opasnu posljedicu imaju rast snaga ekstremizma i terorizma „širom svijeta, pa i u SAD-u“. Izričito se izjašnjava protiv aktualne vojne intervencije u Iranu, ali izbjegava kvalifikacije kojima je ovih dana naklonjeniji Kent.
Sve troje spomenutih ipak pripadaju istom trendu pomicanja dijela američke desnice prema anti-intervencionizmu, za koji se retorički tokom izborne kampanje izjašnjavao i sam Trump. Dok se Kentu u tom procesu izgleda žuri u slamanju sistema izvana (javnim kritikama), JD Vance to pokušava učiniti iznutra, a Tulsi Gabbard vođena intuicijom i ženskom suptilnošću opredjeljuje se za dugoročno ideološko preformatiranje cjelokupnog republikanskog bloka upravo na platformi na kojoj su na zadnjim predsjedničkim izborima i pobijedili: Amerika na prvom mjestu bez agresije prema slabijima!
„Hrabra outsiderica“ ili „nedosljedna političarka“?
Dok je neki Amerikanci vide kao “hrabru outsidericu”, drugi je doživljavaju kao “nedosljednu političarku” koja je za svega nekoliko godina ostvarila impozantnu političku šetnju – od članice Predstavničkog doma (2013-2021.); preko demokratske kandidatkinje za predsjednicu SAD-a 2020; do konzervativnog Trumpovog pokreta MAGA; i nezavisne političarke koja se ne libi javno kritizirati establishment.
U američkim konzervativnim medijima je zapažena po svojim nekonvencionalnim stavovima o američkoj vanjskoj politici, neracionalnom intervencionizmu, prekomjernoj podršci Ukrajini, elitizmu i ratnohuškačkoj politici i lijevih i desnih jastrebova, o nedopustivosti ograničenja slobode govora u medijima i na javnoj sceni…čime se njena reputacija postupno otapa u “instant-konzervativnim” krugovima, a proporcionalno osnažuje među istinski desnijim konzervativcima.
U odnosu na Joe Kenta koji joj je do 17. ovog mjeseca bio tehnički podčinjen, Tulsi Gabbard je kontroverznija jer i ona ide protiv mainstream politike, ali ona to čini suptilnije; surađuje i s lijevima i s desnima na američkoj političkoj pozornici; i ima stavove koji izazivaju javne reakcije s oba pola američke političke scene.
Zaključak medijskog promatrača
Slučaj Joe Kent predstavlja školski primjer kako suvremeni američki medijski ekosustav ne samo izvještava o dnevnopolitičkim događajima, nego i kako vrlo aktivno i posesivno strukturira različite ideološke narative.
Iako su osnovne činjenice relativno jednostavne: ostavka visokog sigurnosnog dužnosnika zbog neslaganja oko rata s Iranom, i trenutačno pokretanje paralelne “FBI-istrage zbog mogućeg curenja informacija” – način na koji su te iste činjenice raspoređene, naglašene ili planski marginalizirane, dramatično varira u tzv. mainstream ili centrističkim medijima liberalne i konzervativne orijentacije iako i jedni i drugi (jer su etablirani i široko praćeni) nastoje u vijestima biti objektivni, ali u komentarima odaju ipak jasnu političku orijentaciju (CNN, The New York Times, Fox News, The Washington Post, NBC, The Atlantic).
Dok kod liberalnih dominira jasna struktura “dvije paralelne priče” jer se ostavka prikazuje kao politički, gotovo moralni ili ideološki čin, a FBI istraga se tretira kao zaseban, standardizirani proceduralni proces u slučaju sumnje u kršenje zakona. Ovakva narativna separacija djeluje neutralno, ali zapravo ima važnu posljedicu: čitatelju/gledatelju/slušatelju se implicitno sugerira kako postoji legitimna institucionalna logika koja nadilazi individualne motive. Drugim riječima, sistem ostaje racionalan čak i kada pojedinci odstupaju s visoke javne pozicije (NYT, WoPO, NBC, CNN).
Nasuprot tome, konzervativno orijentirani komentatorski prostor ide korak dalje: ne zadovoljava se razdvajanjem “slučaja Kent”, već reinterpretira njegove izjave kao dio šireg problema aktualnog političkog diskursa. Njegove tvrdnje o izraelskom utjecaju na rat u Iranu i ulozi medija često se ne analiziraju primarno kao geopolitičke tvrdnje, nego kao potencijalni nositelji opasnih narativa poput antisemitizma ili teorija zavjere. Time se fokus pomiče s pitanja “je li u pravu?” na pitanje “kakve posljedice ima to što govori?” (Fox News, The Washington Times, The Wall Street Journal).
Takav raskorak u američkom medijskom prostoru danas, za moje medijsko biće predstavlja dvostruko bolnu spoznaju: da je negativno redefiniranje kriterija istine nezaustavljivo jer je društvena prihvatljivost diskursa postala važnija od istine i empirijske provjerljivosti golih činjenica; te da već preduboko živimo u vremenu kada ne prateći medije ostajemo neinformirani, dok nekritičkim praćenjem medija postajemo sve više dezinformirani!