Na Praznik rada 2006. godine, Finska, Španija, Portugal i Grèka otvorile su svoja tržišta rada za radnike iz zemalja koje su u EU ušle 1. maja 2004. godine. Ove zemlje su se tako prikljuèile Britaniji, Irskoj i Švedskoj koje su svoja tržišta rada za osam, od ukupno deset novih èlanica EU, otvorile zajedno s takozvanim „velikim proširenjem“.
Proširenje od 1. maja 2004. je bolje od svih ogledala pokazalo kolike su razlike u životnom standardu starih i novih èlanica Unije
Na Praznik rada 2006. godine, Finska, Španija, Portugal i Grèka otvorile su svoja tržišta rada za radnike iz zemalja koje su u EU ušle 1. maja 2004. godine. Ove zemlje su se tako prikljuèile Britaniji, Irskoj i Švedskoj koje su svoja tržišta rada za osam, od ukupno deset novih èlanica EU, otvorile zajedno s takozvanim „velikim proširenjem“.
Francuska, Njemaèka i Austrija i dalje predvode drugu polovinu zemalja koje namjeravaju i ubuduæe zadržati ogranièenja za ulazak stranih radnika, osim sa Malte i Kipra. Austrija i Njemaèka tvrde da se, zbog geografskog položaja, nalaze u znatno drugaèijoj situaciji od Britanskog Kraljevstva ili Portugala. Zvanièni austrijski stav je da se tržište rada za ekonomski siromašnije zemlje, poput susjedne Slovaèke, može otvoriti tek kada se umanji ogromna razlika u životnom standardu, odnosno kada ojaèa slovaèka privreda, za što æe, kako se smatra u Beèu, trebati još dosta vremena.
Iako je sloboda kretanja radne snage jedan od temelja sporazuma o Evropskoj uniji, bojažljivije èlanice Unije, naroèito Austrija i Njemaèka su zabrinute da njihova tržišta rada ne bi mogla pretrpjeti nalet jeftine radne snage iz zemalja Istoène Evrope, jer bi pridošle kolone radnika dodatno umanjile šanse za zapošljavanje vlastitih radnika. Takva strahovanja su svojedobno i dovela do usvajanja posebnog Sporazuma na nivou Evropske unije o tzv. prelaznom periodu u kojem stare èlanice imaju pravo ogranièenja ulaska radnika iz osam od ukupno deset novoprimljenih zemalja. (Zašto su od novih zemalja èlanica samo državljani Malte i Kipra dobili slobodu zapošljavanja u EU odmah nakon proširenja, posebno je pitanje i velika tema za drugu raspravu.)
Sporazumom iz 2004. godine je dogovoreno da stare èlanice EU mogu da otvore svoja tržišta rada za osam novih zemalja Centralne i Istoène Evropi, ili da uvedu ogranièenja koja bi u prvoj fazi restrikcije trajala dvije godine nakon proširenja. Po isteku ove zabrane, ogranièenja je moguæe produžiti za još tri godine (do 1. maja 2009) a zatim i za još dvije godine (do 1. maja 2011). Tokom posljednje dvije godine restrikcije, meðutim, sve stare èlanice bi morale da dokažu da bi priliv stranih radnika iz novoprimljenih zemalja mogao „ozbiljno poremetiti“ njihova tržišta radne snage.
Osam bivših komunistièkih zemalja koje su se prikljuèile EU 2004. godine pozvale su stare èlanice da ukinu ogranièenja, tvrdeæi da su ona diskriminirajuæa. Nakon što su Maðarska, Poljska i Slovenija uvele reciproèna ogranièenja, Belgija, Francuska i Luksemburg su poèele da razmatraju postepeno (sektorsko) ukidanje restrikcija. Austrija, Danska i Njemaèka, meðutim, nastavljaju po svome prije svega zbog unutrašnje nezaposlenosti ili iz straha (Danska) da se relativno visoka stopa zaposlenosti ne poremeti. Italija se opredijelila za poveæanje kvote za strane radnike, dok je Holandija odložila konaènu odluku do kraja 2006.
Istraživanja sprovedena u Velikoj Britaniji pokazuju da su poslodavci, zbog znatno niže cijene rada i veæe motiviranosti pridošlica, ostvarili znaèajnu ekonomsku korist od priliva stranih radnika poslije proširenja EU. Istraživanje Fondacije Džozef Rauntri (Joseph Rowntree Foundation) otkrilo je da visokokvalificirani radnici iz novih èlanica EU uzimaju i mnogo slabije plaæene poslove koji su namijenjeni za niskokvalificiranu radnu snagu, koje Britanci u pravilu ne prihvataju.
Evropska komisija je u februaru 2006. objavila vlastiti izvještaj u kojem se navodi da je priliv radnika, uglavnom iz Istoène Evrope, bio stimulativan za ekonomije Irske, Švedske i Velike Britanije.
Do 1. maja 2011. sve ˋstareˋ èlanice bi morale da ukinu ogranièenja za radnu snagu iz svih deset novoprimljenih èlanica Evropske unije.