Prva euro-mediteranska konferencija na nivou šefova diplomatije, koja je održana 27-28. novembra 1995. godine u Barcelini, ozvanièila je osnivanje Euro-mediteranskog partnerstva poznatijeg kao Barcelona proces. Rijeè je o „širokom okviru" za politièku, ekonomsku, sigurnosnu i svaku drugu saradnju izmeðu zemalja èlanica Evropske unije i partnerskih zemalja na južnoj obali Sredozemnog mora. Proširenjem EU od 1. maja 2004. godine dvije partnerske zemlje 'mediteranskog kruga' (Malta i Kipar) postale su èlanice Evropske unije, ali struktura èlanica Euro-mediteranske unije se nije promijenila, jer su je i dalje èinile sve zemlje èlanice EU i deset preostalih partnerskih zemalja južnog Sredozemlja: Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Liban, Maroko, Palestinska Teritorija, Sirija, Tunis i Turska. Od 1999. godine Libija je imala status posmatraèa, a njen voða Moamer el Gadafi nije potvrio dolazak na Parpški samit.
Tri glavna ciljaBarcelona proces je u startu po mnogo èemu bio jedinstvena i vrlo ambiciozna incijativa kojom su uspostavljeni do tada nepoznati vidovi regionalne saradnje. Deklaracijom iz Barcelone utvrðena su tri glavna cilja ovog partnrstva:
-
§ Definisanje zajednièkih podruèja djelovanja u interesu mira i stabilnosti "kroz jaèanje dijaloga o politièkim i sigurnosnim pitanjima" (Politièko-sigurnosno poglavlje);
-
§ Izgradnja „zone zajednièkog prosepriteta" kroz ekonomsko i finansijsko partnerstvo i kroz postepeno uspostavljanje Zone slobodne trgovine (Ekonomsko i finansijsko poglavlje);
-
§ Zbližavanje meðu ljudima kroz programe socijalnog, kulturnog i humanitarnog partnerstva usmjerenog ka ohrabrivanju boljeg razumijevanja meðu kulturama i razmjene izmeðu razlièitih graðanskih zajednica, pokreta i udruženja (Poglavlje socijalne, kulturne i graðanske saradnje).
Euro-mediteranskom unijom su obuhvaæene i bilateralna i regionalna i multilateralna dimenzija saradnje izmeðu zemalja èlanica EU i partnerskih zemalja ovog razuðenog regiona. Bilateralni odnosi sa svakom zemljom su pravno zasnovani na Euro-mediteranskom pristupnom sporazumu (The Euro-Mediterranean Association Agreement), kojim su (kao i u meðusobnim odnosima izmeðu EU i zemalja Zapadnog Balkana) utvrðeni opšti is pecifièni odnosi saradnje sa svakom od deset partnerskih zemalja Juznog Mediterana. Regionalna saradnja je obuhvatala sva najvažnija pitanja od zajednièkog interesa EU i mediteranskih zemlaja - od razvoja infratsrukture, privredne saradnje i bescarinske trgovine, preko saradnje u oblasti kulture, obrazovanja, nauèno-istraživaèkog rada pa do sporta.
Glavni finansijski instrument Euro-mediteranske saradnje je MEDA program èiji je budžet od 1995. do 2003. godine iznosio više od 5,45 milijardi eura, od èega je 15% utrošeno na regionalne projekte. Drugi glavni finansijski izvor su vrlo povoljni krediti Evropske investicione banke (EIB) koja je u istom razdoblju odobrila više od 14 milijardi eura kredita za razvojne projekte, a samo u razdoblju 2002-2003. godine, oko 3,7 milijartdi eura.
U Evropskoj komisiji se svih proteklih godina vjerovalo da se proširivanjem i produbljivanjem ideje iz 1995. godine još znaèajnije mogu ojaèati ekonomske veze EU sa zemljama južnosredozemnog podruèja, posebno u oblasti infrastrukture, zaštite mora, razvoja turizma, ali i u borbi protiv ilegalnih imigracija i terorizma. Lideri Evropske unije su, meðutim, smatrali da saradnja sa zemljama ovog regiona ima „stabilnu putanju" i da prije sreðivanja svih unutarevropskih institucionalnih problema, ništa u odnosima EU-Mediteran nije potrebno mijenjati.
Francuska inicijativa
Na iznenaðenje veæine evropskih lidera, francuski predsjednik Nikolasa Sarkozija/Nicolas Sarkozy je na samitu EU održanom u martu 2008. godine u Briselu prvo izazvao pometnju, a zatim prvo uz njemaèku podršku, ubrzo pridobio naklonost i ostalih evropskih lidera. Sarkozi je predložio da se umjesto dotadašnjeg Barcelonskog procesa ili Euro-mediteranskog partnerstva uspostavi Metiranska ili Sredozmena unija. Po nalogu Evropskog vijeæa (šefovi država ili vlada) Evropska komisija je veæ 20. maja izašla pred Evropski parlament s prvim prijedlogom dokumenta o osnivanju Mediteranske unije. Umjesto dotadašnjih 35 èlanica Barcelosnkog procesa, predloženo je da Mediteransku uniju saèinjava 44 zemlje južnosredozemnog pojasa, meðu kojima su i Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Hrvatska. Za datum formalne inauguracije Mediteranske unije (održavanje ‘konstitutivnog samita') odreðen je 13. juli, a mjesto sveèanosti, naravno, Pariz.
Buduæom Mediteranskom unijom obuhvaæene su sve èlanice Evropske unije (EU-27), 13 zemalja iz dosadašnjeg Barcelosnkog procesa (Albanija, Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Liban, Libija, Maroko, Mauritanija, palestinska teritorija, Sirija, Tunis i Turska), tri spomenute balkanske zemlje i Monako.
Alternativni oblici integracije?
Mnogi dobri poznavaoci Evropske unije i njenih politika, ukljuèujuæi i znaèajnu grupu evropskih poslanika osudilo je ovakvu inicijativu Francuske, smatrajuæi da se stvaranjem Mediteranske unije pribjegava alternativnim modelima regionalnih integarcija kako bi se našla kakva-takva formula za odlaganje ili potpuno odbacivanje turskih zahtjeva za prijem u 'pravu' Uniju.
Prema tvrdnjama Evropske komisije, takve „spekulacije" nisu osnovane. Tvrdi se takoðe da osnivanje Mediteranske unije niukom sluèaju neæe iæi u pravcu poništavanja Deklaracije o Barcelona procesu, veæ naprotiv - ka reafirmaciji svih dostignutih vrijednosti takve inicijative u sektoru ekonomskih odnosa, Zajednièke vanjske i sigurnosne politike (CFSP), a posebno u borbi protiv savremenih oblika globalnih prijetnji kao što su terorizam, organizirani krimiral, ilegalna trgovina oružjima za masovno uništenje itd.
"Što više budemo pomagali razvoj Juga, manje æe odatle biti imigranata kod nas. Što budemo omoguæili veæi prosperitet u tom regionu, obezbijedit æemo manje terorizma i kriminala i tamo i ovdje. Ako budemo imali pravu infrastrukturu u Mediteranskoj uniji, to æe biti velika dobit za pomorsku sigurnost svih nas i za razvoj turizma. Dakle, doista sam uvjerena da æe projekat biti od koristi za obje strane", izjavila je evropska komesarka za meðunarodne odnose, Benita Ferereo-Valdner/Benita Ferrero Waldner u Evropskom parlamentu, obrazlažuæi 20. maja 2008. godine projekat Mediteranske unije.
Nije sve po volji Francuske
Prema prvobitnom prijedlogu francuskog predsjednika Nikolasa Sarkozija, Mediteransku uniju su trebalo da èine samo one èlanice Unije koje imaju izlaz na Sredozemno more i zemlje južnog Sredozemlja. Tome su se, meðutim, usprotivile ostale zemlje EU na èelu s Njemaèkom, pa je na temelju dvomjeseènih konsultacija nastao najnoviji prijedlog Evropske komije koji je na koncu, s dozom gunðanja, podržala i Jelisejska Palata.
Barcelona proces - Mediteranska unija se konaèno temelji na multilateralnom partnerstvu, fokusirajuæi se prvenstveno na regionalne i trans-nacionalne projekte koji bi trebalo da poveæaju potencijal za regionalnu integraciju i koheziju. On nije alternativa evropskim integracijama, veæ "komplementaran proces bilateralnih odnosa EU sa svakom od zemalja Mediterana, koji æe biti nastavljeni u okviru veæ zapoèetih integracionih pregovora, ili onih koji æe biti tek otvoreni, ukljuèujuæi i regionalnu politiku EU, Proces stabilizacije i pridruživanja sa zemljama Zapadnog Balkana, pretpristupne i pristupne pregovore.