Sve izvjesnije okončanje rata u Ukrajini po američkom scenariju, ili američko povlačenje iz mirovnih pregovora ukoliko eventualno Ukrajina i njeni europski saveznici odbiju američko-ruski plan – opcije su koje otvaraju bezbroj pitanja na koja za sada nema smislenih odgovora. Između ostalog i zato što svi ključni igrači i u ovom krajnje prljavom geopolitičkom preslagivanju karata, igraju dominantno eklektičku, podmuklu i netransparentnu igru, kao i uvijek. Eklektičku, jer svaki od tih 'igrača' uzima za sebe samo ono što njemu najviše odgovara zanemarujući muke i interese drugih. Podmuklu, jer ni jedna strana u pregovorima ne otkriva konačne namjere nakon eventualne obustave rata. Netransparentnu, jer se čak ni 'između redova' ne može više pronaći suština onoga što glavni pregovarači jedni od drugih doista potražuju, što ko kome nudi, obećava ili garantira u interesu očuvanja dugoročnog mira.
Polazeći od uvriježenog stajališta da ništa u zbiljskoj stvarnosti nije slučajno, a u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima čak ni slučajnost nije slučajna - nije nerazumno zapitati se da li je i cjelokupni dosadašnji tok „mirovnih pregovora“ o Ukrajini imao, i da li ima, svu onu mirotvorsku atribuciju kojom se posljenjih uzavrelih tjedana toliko svesrdno razmeću ne samo dva ključna aktera u tom procesu: američki predsjednik Donal Trump i njegov ruski kolega Vladimir Putin. I svi ostali koji su se samoproglasili nezaobilaznim faktorima „pravednog“ okončanja rusko-ukrajinskog rata žele vlastite uloge - od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji se po Ustavu ne može i ne smije odreći (kako on voli reći) „privremeno okupiranih terirorija“; preko lidera zapadnoeuropskih država koji su zbog osobne geopolitičke kratkovidosti tokom proteklih godina Ukrajinu sada uzdigli do biti-ne biti za cijelu Europu; do Ujedinjenog Kraljevstva koje je nakon povlačenja SAD preuzelo ulogu koordinatora Kontaktne skupine za pomoć Ukrajini, a odnedavno i glavnu ulogu u „Koaliciji voljnih“. Ne bi trebalo gubiti iz vida ni tradicionalno podmukluTursku, kojoj je simultana geopoltika na više točaka specijalitet; niti treba podcjenjivati poslovičnu zatajnost Kine koja zna da zna koliko je u čemu važna i nadmoćna!
Interesni rat za Ukrajinu
Nije izvan konteksta razmišljati i o hipotezi po kojoj su aktualni mirovni pregovori o okončanju rata u Ukrajini zapravo tek američki geostrateški preludij za koliko-toliko dostojno uzmicanje iz „američko-ruskog posredničkog rata za koji je odgovorna Bidenova administracija... kako bi se aktualna američka administracija mogla posvetiti važnijim prioritetima...“ (parafraza, Marco Rubio).
Govorim o 'dostojnom uzmicanju' imajući u vidu ono ponižavajuće-kaotično povlačenje iz Afganistana u ljeto 2021. koje je zapovijedio tadašnji tek izabrani američki predsjednik Joe Biden, ali na temelju sporazuma iz Dohe (iz veljače 2020.) kojeg je s Talibanima potpisao nitko drugi do ovaj isti Donald Trump prije isteka svoga prvog predsjedničkog mandata.
Dogodi li se scenario nezavršenog mira u cilju 'dostojnog uzmicanja' Trumpove Amerike iz još jednog neuspješnog rat, ovaj rat u Ukrajini protiv Rusije mogao bi se s protokom vremena pretvoriti u klasični interesni rat za Ukrajinu s podjednakim ambicijama na svim stranama: europsko-ukrajinskoj da se i bez SAD-a strateški porazi Rusija; na ruskoj strani da se konačno u odsustvu Amerike, dosadašnja taktika iscrpljivanja protivnika i poštede civila, zamijeni strategijom sveopšteg udara svim raspoloživim snagama i sredstvima protiv svih i svakoga tko bi vojno i strateški ugorožavao nacionalne i geopolitičke interese Ruske Federacije; a interesi američke strane su strateški ukrajinski resursi, strateška infrastruktura i strateški energenti. Kuda bi takav interesni rat za svoju Ukrajinu mogao odvesti mogao bi znati samo Stvoritelj, a običnom europskom smrtniku ostaje jedino nada da u konačnici neće doživjeti novi, izvedbeno-tehnološki inovativniji Veliki rat - treći na tlu Europe u zadnjih stotinjak godina.
Militarizacija Europe: put u 1930-godine prošlog stoljeća
Zebnju umnožavaju i strahovi da eventualno vojno-političko, financijsko i tehnološko (sateliti, sistemi za navođenje, prisluškivanje isl.) povlačenje SAD-a iz rata u Ukrajinine (u slučaju kolapsa mirovnih pregovora) ne bi nužno moralo primorati zapadnu Europu na prihvatanje rusko-američkih ultimativnih uvjeta za okončanje rata. Jer podrazumijevaju ostanak Krima u ruskom posjedu, priznavanje aneksije okupiranih istočnih oblasti Ukrajine (Donjecke, Luganske, Hersonske i Zaporoške oblasti), te trajno primoravanje Ukrajine na odustajanje od članstva u NATO-u!
Pristajanje zapadne Europe na međunarodno-pravno nepravedan mirovni sporazum, što bi po sadašnjim nacrtima američkog mirovnog sporazuma de facto i de iure bilo nepravedno (ali niti jedan drugi povijesni mirovni plan nije bio pravedan!) - dugoročno je po mojoj prosudbi nezamislivo ne samo zbog činjenice da bi to bio moralno-politički, vojni i geostrateški poraz Europske unije i NATO-a, već prvenstveno zbog gubitka kontrole nad petinom najbogatijeg ukrajinskog teritorija koji bi ostao u ruskom katastru. Radi se, podsjetimo, o posjedu o kojem su Europska unija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, svaka strana za sebe, već potpisale odgovarajuće dugoročne ugovore, sporazume i protokole s Ukrajinom, i to mnogo prije nego što je Trumpu uopće palo na pamet da započne privolu ukrajinskog predsjednika Zelenskog na ustupanje tih istih resursa Americi!
Također, „fatalističkim“ odustajanjem od Ukrajine, zapadnoeuropski vojni i politički saveznici ne bi izgubili kredibilitet samo u ukrajinskom narodu i postrojbama OSU (kojima su se do sada toliko bespoštedno dodvoravali), već bi doživjeli stanovitu degradaciju i diljem svijeta gdje-god su do sada išta vrijedili. Uvjeren sam da takvo što aktualna zapadnoeuropska elita predvođena narcističkim karakterima poput Ursule von der Leyen i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, neće sebi dopustiti čak i po cijenu neposrednog (postepenog, faznog) okršaja s Rusijom bez obzira na potencijalno samouništavajuće posljedice na obje strane.
Rat u etapama
Prva faza neposrednog obračuna Europe s Rusijom metodološki bi bilo isto ovo što se dešavalo u protekle tri godine: nastavak ukrajinskog obrambenog rata u kojem bi se borili (i ginuli) sami Ukrajinci i strani dobrovoljci, a EU i NATO bi im kao i do sada pomagali logistički, vojno, financijski, propagandno... sve do kakvog-takvog ozbiljnijeg primirja ili nezavršenog mira. U međuvremenu europski vojni stroj bi nastavio nezaustavljivo jačanje. I ne samo kroz još uvijek maglovoti „ReArm program naoružavanja Europe“ koji je Europska komisija ozvaničila 4. ožujka (usred američko-rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora). Neminovna militarizacija će se nastaviti i kroz „usisavanje“ novih članica u NATO-savez te kroz samostalno naoružavanje svih država članica kroz povećanje izdvajanja za obranu sa dosadašnjih 1,2 do 2 odsto bruto-domaćeg proizvoda, na 2,5 do čak 5 % BDP-a - za što je, opet, najzaslužniji isti onaj Donald Trump koji u afektu prijeti Europi da će je ostaviti na milost i nemilost Putinu!?
ReArm planom Europske komisije predlaže se petogodišnje kolektiranje više od 800 milijardi eura obrambene potrošnje putem (do sada strogo zabranjivane) nacionalne fiskalne fleksibilnosti; putem novog instrumenta zajmova (SAFE) od 150 milijardi eura za zajedničku vojnu nabavu; potencijalnog preusmjeravanja kohezijskih sredstava; i putem proširene podrške Europske investicijske banke (EIB) sa sjedištem u Luksemburgu. Cilj je također mobilizirati privatni kapital putem takozvane unijske štednje i ulaganja u vojne tehnologije i industriju.
Polemike oko ReArm-plana
Dok mnoge prijestolnice EU pozdravljaju ambicije preambiciozne Ursule von der Leyen i rastuću ulogu EU-a u obrani Europe od apstraktne ruske agresije, mnoge članice Unije izražavaju zabrinutost zbog unitarizacije Europske komisije, zbog demokratskog deficita u odlučivanju, fragmentacije globalnog obrambenog tržišta i upitne ekonomske održivosti takvog plana. Nakon negodovanja Italije, Španjolske, Mađarske, Slovačke i većine jugoistočnih članica Unije zbog isforsirane hitnosti njegove primjene, prvobitni Plan je znakovito preimenovan u „ReArm Europe-Spremnost 2030.“ - dajući mu tako prolongiranu oročenost do pet godina. Doslovnim tumačenjem riječi „spremnost“ i brojke „2030“ nije teško zaključiti o čemu se u ReArm-planu zapravo govori!
Europski vojni stratezi upozoravaju da plan ReArm Europe može biti važan politički signal samo ako ga budu pratile pragmatične mjere kojima bi se osigurala njegova učinkovitost, a to je, smatraju, moguće postići samo rigoroznim objedinjavanjem vojne nabave, davanjem prioriteta opremi europske proizvodnje i izgradnjom integrirane obrambene industrijske baze – sve dakle ono što Europsku uniju uvodi u još dublji i beznadniji vojnoindustrijski a time i politički izolacionizam!
Opstrukcija ReArm-plana ili konstruktivno protivljenje ambicijama UvdL?
Kako sada stoje stvari, plan i želje Ursule von der Leyen o naoružavanju Europe ne odvijaju se onako kako je ona autokratski zamislila. Do nastanka ovih redaka niti jedna država članica Unije nije odgovorila na odluku Komisije o ublažavanju dosadašnjih strogih proračunskih pravila o zaduživanju kako bi se povećala izdvajanja za europsku obranu. Rok za izjašnjavanje je kraj ovog mjeseca, dakle još svega nekoliko dana (iako se neće sankcionirati oni koji zakasne ili odbace Plan)!
Države članice oklijevaju pribojavajući se dugoročnih posljedica deregulacije u jednoj od do sada najstriktnijih sfera europskog kolektiviteta. Italija kao jedna od najzaduženijih članica Unije izričito je već isključila mogućnost aktiviranja klauzule o „fiskalnoj fleksibilnosti“ jer joj je važija ekonomska stabilnost od militarizace. Razlog zabrinutosti je i loš tajming Ursulinih namjera jer su mnoge vlade unutar EU već finalizirale svoje godišnje proračunske planove kada je predsjednica Komisije objavila svoju problematičnu odluku o dozvoljenom deficitu iznad dosadašnjeg striktno propisanog praga od maksimalnih 3% nacionalnog BDP-a.
Također, mnoge zemlje, posebno one tradicionalno „štedljive“ poput Nizozemske, Irske, Danske i Luksemburga, u dobrom su fiskalnom stanju pa im nije potrebna nikakva dodatna fiskalna fleksibilnost za povećanje bilo kakve pa ni vojne potrošnje. Među do sada uzornim „štedišama“ je Njemačka koja za sada jedina iskazuje naklonost ka radikalnoj militarizaciji što može biti posebno rizičan potez za mir i stabilnost u Europi, ali je to ogromna tema za sebe.
S druge strane, fiskalno nadzirane članice smještene većinom na jugu Europe više su zabrinute zbog negativnih reakcija tržišta nego zbog stava Komisije. Čak osam takvih članica EU uključujući i tri velike i mnogoljudne - Francusku, Italiju i Poljsku, već su podvrgnute postupku utvrđivanja prekomjernog deficita koji je iznad 3% nacionalnog BDP-a. „Te se zemlje suočavaju sa milijunskim sankcijama i sa stvarnim rizicima održivosti vlastitog duga, ali i sa legitimnom zabrinutošću zbog reakcija tržišta bez obzira na to što Komisija misli o tome. Oklijevanje da aktiviraju klauzulu o deregulaciji pokazuje da ovaj plan ne funkcionira kako je zamišljeno“, rekao je za briselski Euractiv zamjenik direktora pariškog Centra Jacques Delors, Nils Redeker.
Europska komisija ne odustaje
Von der Leyen ne misli tako. I dalje tvrdi da se Europa suočava „s neviđenim sigurnosnim prijetnjama Rusije“, te da upravo zato „fokus više ne bi smio biti na tome treba li Europa preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost, već koliko odlučno i brzo može djelovati“.
Nedavni sastanci u Parizi, Bruxellesu i Londonu potvrđuju da je Europa odlučna započeti eru ponovnog naoružavanja i da je predana radikalnom povećanju obrambenih izdataka kako bi „podržala Ukrajinu u kratkoročnom razdoblju“, te „osigurala dugoročnu obranu i sigurnost Europe“. Naredni mjeseci do ljeta bit će ključni za odgovor na pitanje može li ReArm Europe uopće zaživjeti i da li će biti dostatan kako bi se kad-tad Ukrajini vratile njene međunarodno piznate granice. Ili je ipak u pitanju još jedan sinkronizirani blef zapadnih moćnika u kojem je uloga naivca, kao i kroz povijest, dodijeljena upravo žrtvi.
Bude li se zapadna Europa odlučila za scenario „strateškog poraza Rusije“ to ne znači da bi glavna poluga tog rata bila EU koja nema vlastitu vojsku i vrlo je upitno do kada bi je mogla imati. Nije to ni sadašnja niti bilo kakva 'koalicija voljnih', niti bi se glavne političke odluke donosile u Europskoj komisiji i Europskom vijeću (summit EU-lidera) niti u Londonu ili Parizu. Političke odluke bi stizale iz najvišeg političkog NATO-stožera u Bruxellesu (Sjevernoatlantsko vijeće-NAC) čiji je glavni tajnik uvijek Europljanin (trenutno Mark Rutte). Sve vojne zapovijedi dolazile bi od Vrhovnog savezničkog zapovjednika za Europu (SACEUR) u Monsu (Belgija) koji je tradicionalno bio, i ostaje, general ili admiral američkog Pentagona (usprkos, dakle, prijetećoj retorici o povlačenju SAD-a iz Europe)! Tako je bilo uvijek kada je NATO imao ulogu „mirotvorca“, pa i prilikom „mirovnih vojnih operacija“ 1994/95 u Bosni i Hercegovini, 1999. u Srbiji i Kosovu, ili tokom 20-godišnjeg angažmana u Afganistanu, zatim u Iraku, Libiji...
Umjesto zaključka: Opominjuća poruka Zelenskog
Bilo kako bilo osobno sam nesklon podcjenjivanju ne samo euroatlantske odlučnosti da brani Ukrajinu „do konačne pobjede“, već sam nesklon podcjenjivanju i OS Ukrajine, ali i faktičke a pogotovo brzorastuće euro-atlantske vojne sposobnosti. Prema podacima Press centra Alijanse objavljenim u četvrtak 24. travnja, članice NATO-a su prošle godine potrošile na oružje više od 1,3 bilijuna dolara što je za čak 200 milijardi dolara više nego 2023. godine. Također, 22 od 32 članice NATO-a ispunile su (Trumpov) cilj potrošnje od 2% BDP-a za obranu.
Nisam, također, sklon ni precjenjivanju ruske ratne mašinerije koja za tri godine nije bila u stanju „osloboditi“ ni sve samoproglašene, a kasnije Rusiji i ustavno pridružene autonomije na istoku Ukrajine. Niti je za više od devet mjeseci uspjela protjerati ukrajinske komandose sa svog teritorija u Kursku!
Da su pripreme za novi Veliki rat započele bez obzira na eventualni budući labavi mir, vrlo upečatljivo potvrđuje i najnoviji komentar ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog na izjavu američkog predsjednika koji je za magazin Time u petak izjavio da je „Krim otišao Rusiji još 2014. godine, i da će s Rusijom i ostati“. „To što predsjednik Trump govori, istina je. Slažem se s njim da danas (!) nemamo dovoljno oružja da vratimo kontrolu nad Krimskim poluotokom“, reako je Zelenski novinarima u petak.
Da li će Ukrajina i Europa doista nastaviti krajnje rizični rat protiv Rusije, da li će za to imati dovoljno oružja i ljudi za godinu, tri ili pet (2030.) ili ćemo uskoro svjedočiti trajnom okončanju rusko-ukrajinskog rata - odgovor ćemo imati uskoro. Možda i za „dva tjedna“ kako je u petak medijima nagovijestio sam Donald Trump, jedan od glavnih vlasnika sudbine svijeta.